I ja, kao i svaki pravi domoljub, bio sam Hrvatski vojnik. Usprkos velikom strahu, bezpogovorno sam slušao ponekad čudne naredbe. Bio sam pripadnik 153. Velikogoričke brigade. Jesen 92. godine ostat će mi u sijećanju do kraja života. Posavina (s koje li smo to strane rijeke Save bili?) bila je najteže otvoreno ratište. Na samu Malu Gospu letjeli su još i avioni i helikopteri i tukli po našim položajima. Bili smo nemoćni. Nikakvog oružja za protuzračnu obranu nismo imali. Samo puške. A i četnička pješadija napada. Vjerujte, da smo imali kamo pobjeći, pobjegli bi svi do jednoga. Jednostavno ništa ne možeš učiniti. Glavu promoliti. Tko se makne izvan zemunice - dobije metak. I tako svaki dan do dolaska smjene. Ali smjena ne dolazi jer ne mogu mobilizirati dovoljno ljudi koji će doći na 1. liniju. Panika je bila na svakom koraku i neizvjesnost. Četnici su se priključili na liniju (poljski telefon) i prisluškuju razgovor. Znaju sve i preduhitre nas u svakom pokušaju proboja. Po danu nekako i guramo, ali po noći je frka. Ništa ne vidiš, samo fijuču meci i padaju granate........

Konačno smjena. Olakšanje. Emocije. Vrtiš film... Nelagoda... Grižnja savjesti i hrpa pitanja. Jesmo li mogli još malo izdržati? Zar je Zlatko baš morao biti pođođen? A vezista. A Dok? I tako do Zagreba. U Zagrebu (inače sam rođeni Zagorec) ljudi iz nekog drugog filma. Idu za svojim poslom. Tek tu i tamo pokoje djete pokazuje za nama. I pitanje se nameće samo od sebe. Zbog koga i čega ja to moram raditi? A u kafićima (i mi smo ih voljeli neizmjerno) pojedinci znaju sve o ratu. I pobili su više četnika nego cijela moja satnija zajedno. A uniformu nisu nikada niti obukli, niti uzeli pušku u ruke. Najrađe bi ga izveo van i razbio mu glavu, ali bolje da šutiš. I tako mjesecima (16 mjeseci). Bio sam i ranjen, a i posjećujem psihijatra. Samo što to nitko u mojem poduzeću ne zna. Inače bi me razapeli na stup srama.

Danas sam sebe uvjeravam da to i nije bilo tako strašno. Lakše je nekako čovjeku pretrpiti nepravdu. Sada su zaslužniji oni koji nisu ni bili u vojsci. Optužuju nas za "kokošarenje" oni koji su se u ratu obogatili. Valjda liječe kompleks manje vrijednosti. Jer ja mislim da ljudi ipak znaju tko je i na koji način branio našu Hrvatsku. Nismo mi bili nikakvi Supermeni, ali smo tamo bili. I opet bi se iste ekipe (preživjeli) skupile i otišle tamo gdje je najteže. Jer nas je teško pokolebati. Nikakva prava i povlastice nisu postojala kada smo 91/92 branili Hrvatsku. Ne trebaju nam. Dovoljno je i ono nekoliko dječjih pogleda. Hvala svima koji su i tada i sada, bili i jesu hrvatski gardisti.

zagi
www.geocities.com

{mxc}