IN MEMORIAM: ANTUN ERMAN (1939. – 2017.)

Antun Erman rođen je 16. 10. 1939. u Kringi (Istra), osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, srednju u Pazinu, a ekonomski fakultet u Rijeci. Vojni rok služio je u Strumici, u bivšoj državi, uz psihičko i fizičko maltretiranje. Sa suprugom Pinom odgojio je troje svoje djece: Maricu, Krešimira i Tugomila. Od 70-ih je bio član Matice hrvatske, a 1992. učlanio se i u Hrvatsku paneuropsku uniju. Do 1990. radio je u Riječkoj banci u Pazinu. Osmoga ožujka 1990. na osnivačkoj skupštini HDS-a Pazin izabran je za predsjednika, a nešto kasnije cijela podružnica prelazi u HDZ. Pripremao je prve višestranačke izbore u Pazinu i sudjelovao u njima. Od 1990. do 1993. bio je predsjednik IV Općine Pazin, u vrijeme rata i predsjednik Kriznog štaba Općine Pazin. Od 1993. do umirovljenja bio je zamjenik načelnika Financijske policije za Istarsku županiju. U slobodno je vrijeme proučavao istarsku povijest (preveo je dio Valvasorova putopisa koji se odnosi na Kringu), ali i tragičnu hrvatsku povijest (pisao je posebice o događajima iz 1945.). Bio je velik domoljub i sljednik istarskoga narodnjaštva. Preminuo je 21. 6. 2017.

Djetinjstvo 

Draga! Bogom dana prirodna ljepota vijugavo se spušta iz srca Istre i ulijeva u more... vječnosti! Ova rijeka suha korita, škrte znojem natopljene crvenice, na svojim je obalama raskošni rasadnik ljudskoga duha. Koliko bogatstvo velikih imena koja sežu do vrha Hrvatske, i šire! Nekad davno tu obitavahu vrijedni benediktinci, pa pavlini... Šimun Bratulić, branitelj od Turaka i zagrebački biskup, ne tako davno tu je bio Dobrila, u novije vrijeme Milanović, Pavlišić, Turčinović... sve vrli vrijedni muževi!

Uz tu Dragu, na tim korjenima, u Milanovićevoj Kringi (kasnije će i u njegovu školu), 1939. godine ponikao je i upijao život naš Ante! Odmah, u najranijem djetinjstvu susreće ratne neprilike i prva životna kaljenja: nasilje, nepravda... prvo 1943. Nijemci, pa 1945. tragične životne priče obližnjih jama; na Križanštini noću netragom nestaje majka Supetarka, iza nje ostaje petero malodobne djece, najmlađe ima tek 5 godina (o čemu će kasnije i pisati).

Težak život

Uvijek se treba dodatno i iznova dokazivati, stalna osporavanja životna su mu pratnja. Završivši gimnaziju i maturu u Milanovićevoj kući – u pazinskom sjemeništu – kako bi upisao fakultet mora ponovno polagati sve razrede od 1. do 4. i maturu, i to radeći! Uz rad je završio i ekonomski fakultet u Rijeci.

A tek dvije godine vojnoga roka bivše države! Jasno, odredište je dno Makedonije – Strumica (dalje ne može!), straža na po život opasnoj bugarskoj granici. Da bi opstao, trebao je nadljudski napor. Znao je reći da su to možda dvije najteže godine njegova života. Nizali su se danomice kilometrima dugi marševi s teretom od pola vlastite tjelesne težine na leđima. Ne, nije to bila vojna vježba ili obuka, to je bila planirana i programirana tortura, sustavno gaženje i ponižavanje čovjeka.

Godina 1972... Matica hrvatska je zabranjena, članovi se hapse, i spomenuti njezino ime bilo je opasno! Ante ostaje član, tu nema kalkuliranja, to je dio njega, to se ne dira, pa što bilo!

Samozatajan, nije volio pompu i prve redove... ali dođe li netko na udar (famozne „nepodobnosti“), kad ga svi obilaze u velikom luku da ne bi imali neprilike, Ante nudi ruku, hrabri, kad treba biti Šimun Cirenac, prvi je, podmeće leđa kao nekad u Strumici.

Da ne bi bilo zabune komu pripada

Godina 1990... duga i zasebna priča! Prvi politički stranački (nerežimski) skup u Pazinu, jedan od prvih u Istri, nakon 70 godina jednostranačja: najprije crnoga, potom crvenoga; mnogi se skrivaju, čekaju... Ante je prvi predsjednik HDS-a, u Domu sjedinjenja i slobode (Nomen est omen!), neka se dogodi! Na prvim izborima ide u općinsko izborno povjerenstvo, jedini drukčiji, nosi sa sobom tjednik „Danas“ sa slikom Tuđmana, da ne bi bilo zabune komu pripada! Izborna pobjeda, iznad svih očekivanja, njegova stranka (HDS) stožerna je politička snaga u Koaliciji narodnoga sporazuma, odnosi dvotrećinsku pobjedu u Pazinu! Jedini u Istri drukčiji!

Na redu je slavlje?! Ni govora! Nema vremena, novi teret je tu, treba formirati vlast, ponijeti odgovornost u lomnom, teškom i neizvjesnom vremenu. Opasna su vremena... bivša je država u raspadu (ranjeni lav), Hrvatske još nema, tenkovi na položajima iznad grada, migovi u brišućem letu nadlijeću Pazin, bradati niški napadači čuče pored helikoptera u pulskoj zračnoj luci, i jednima i drugima i trećima prvo je na nišanu Pazin! A tko drugi, Ante je predsjednik Izvršnoga vijeća i Kriznoga štaba! U Vukovaru se vrti premijera, film se uskoro očekuje u Pazinu! Razumski, vojno-analitički gledano, omjer snaga najbolje ocrtava biblijska slika Davida i Golijata! Ništa zato! Brani se Dom! Srce je tu i Matoševo proroštvo: dok je srca, bit će i Kroacije! Jednom rukom brani se grad, drugom se klešu konture Hrvatske, feniks se diže! Silna je želja i strast, do krajnosti sve sile uprte u jedan cilj, da zaživi Hrvatska, da se kao društvo odmaknemo od materijalne i duhovne bijede, neslobode, nepravde... da se učini korak dalje! I još nešto iznimno važno, imao je naš Ante ono čega, nažalost, danas prečesto nedostaje, pa i u vrhu Hrvatske, i što je najvećim dijelom uzrok nevolja naše današnjice, a to je velika ljubav i istančani osjećaj za hrvatski nacionalni interes!

A nagrade, odlikovanja...?!

Kruna života! Nakon 40 patničkih dana, kao 40 godina Izraelove pustinje prije ulaska u Obećanu zemlju, koraknuo je u vječnost, k Onomu s kojim sve počinje i sve završava, ka Gospodaru života i smrti!

Netko će možda zapitati: a nagrade, odlikovanja...?! Naravno, da, bilo je i toga, i to u izobilju: podmetanja, klevete, laži...! Dobro znana klasična zamjena teza, istina se pretvara u laž, a laž postaje istina. Da, da, „napredna“ tehnologija brkatoga Gruzijca! Sjećate li se kako su prošli istarski narodnjaci koji su Istru očuvali na životu, bili temelj opstanka našega naroda – 1945. proglašeni su izdajicama i narodnim neprijateljima! Nažalost, taj mentalni sklop susrećemo i danas, 2017.! Na sjednici Gradskoga vijeća vijećnik, mlađi gospodin, koji sebe smatra autoritetom, i neki ga krugovi drže takvim, a nije vam teško pogoditi koji, reče da se Pazin treba stidjeti 1990. Vidite li ovu zamjenu teza?! Oni koji su se goloruki, po cijenu svojega života, stavili u obranu grada i njegovih ljudi – trebali bi se stidjeti?! A tko bi se po toj logici trebao ponositi?! Valjda druga strana, tj. oni koji su imali prst na obaraču (hvala Bogu, nisu ga uspjeli potegnuti), ti bi se trebali ponositi?! Bravo, mladi gospodine! Svaka čast! Da je živ, pok. maršal mogao bi ustvrditi: imamo divnoga omladinca! Doduše, oni koji čine dobro iz ljubavi, ne čine to radi nagrade, niti očekuju nagradu! Jednostavno čine dobro i točka. To je teren Biblije, a i učiteljica života – povijest – to potvrđuje; počesto oni koji siju nisu i žeteoci, ili – kako lijepo reče Balota o majci – „Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli... I meni je čuda dala, a ja san joj malo vrnuja...“

Gradsko vijeće Grada Pazina za ovu godinu dodijelilo je Plaketu Grada „za doprinos u stvaranju demokratske Republike Hrvatske i razvoj Grada Pazina u ranim devedesetim godinama“ potpisniku ovih redaka, koji osjeća veliku obvezu, i s velikim zadovoljstvom javno želi podijeliti to veliko i vrijedno priznanje (izvrsno definirano) sa svima onima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos 90-ih, osobito s divnim vijećnicima narodnjačkoga duha koji su formirali i podržavali gradsku vlast 1990. – 1993., s tadašnjim Izvršnim vijećem, a na osobit pak način s predsjednikom Izvršnoga vijeća i Kriznoga štaba Pazina, postumno, s Antunom Ermanom! Njegov je trud ugrađen u razvoj i obranu grada i u nastanak i temelje Hrvatske! Velika mu hvala i bila mu laka škrta crvenica povrh Drage na kojoj je ponikao i kojoj se vratio, a koju je trostruko volio: kao križansku, kao istarsku i kao hrvatsku grudu!

Stanko Mališa