Zenica je grad u centralnoj Bosni udaljen od Sarajeva 70 km prema sjevero - zapadu. Prije rata Zenica je bila centar željezne industrije. Prema popisu stanovništva iz 1991 od 145.577 žitelja; oko 55.2 % su bili Muslimani; 15.6 % Hrvati i 15.5% Srbi. Početkom rata u grad je pristiglo oko 50.000 prognanika. 1.1.1993. muslimanske snage su iz hrvatskog dijela Zenice protjerale Hrvate i odmah se uselili u njihove kuće. Od 18.4. do 8.6.1993 vodila se bitka između Armije BiH i HVO, nakon koje je 520 Hrvata odvedeno u zatočeništvo u zatvor Zenica. Hrvati su prisiljeni napustiti Zenicu. Oni koji se nisu odazvali mobilizaciji, suđeni su i poslani u zatvor (70 osoba) ili u Muzičku školu (15 osoba). Na području Zenice je prijavljeno nekoliko logora. Svi su bili pod vlašću BiH vlade ili Muslimanskih snaga. ICRC je potvrdio 6 logora sa oko 500 zatočenika ukupno.

Zatvor Zenica - KPD dom (potvrđen od UN i ICRC)

Logor pod kontrolom muslimanske teritorijalne obrane. Zatočenici su bili civili i vojnici hrvatske i srpske nacionalnosti. KPD je bio podijeljen u pet paviljona. Svaki od tih paviljona je imao ćelije od 15 - 20 m2. Unutar logora je bila i bolnica za zatočenike u kojoj su čuvari (prema izvješću ICRC) imali posebni "tretman" nad zatočenicima. Prije rata ovaj se zatvor koristio za teške kriminalce. Čak i u vrijeme logora, paviljon 4 je bio rezerviran za kriminalce. Prema svjedočenjima zatočenih u logor je dolazila srpska sutkinja i povremeno su imali "vojna suđenja" prema jugo zakonu. Međunarodni crveni križ je dobio dozvolu pristupa samo paviljonu 5 u kojem je bilo 200 do 300 zatočenika, uglavnom vojnika. U drugim paviljonima su bili civili. Premlaćivanje, izgladnjivanja i drugi oblici torture bili su svakodnevnica u logoru. Jedna od specifičnosti ovog logora je bilo vezanje zatočenika lancima za pod i premlaćivanje.

Muzička škola (potvrđen od UN i ICRC)

Nalazi se u samom centru grada. Uz zatvor to je još jedno mjesto koje se smatra logorom. Bio je pod kontrolom Muslimana odnosno MOS-a. U ovom logoru držani su isključivo Hrvati. Zatočenici su držani na nekoliko mjesta. Podrum je bio vlažan i bez danjeg svjetla. U kutu su imali kantu za nuždu koja se prelijevala i izazivala smrad. Spavalo se na drvenim paletama. Potkrovlje - na kojem je ljeti bilo vruće, a zimi hladno (15 m2),u prostorijama na katovima , na 3 katu su ispitivani tamo je bilo sjedište čuvara. Točan broj zatočenika nije poznat. Prema nekim izvješćima kreće se oko 1.500 Hrvata. Prema nekim svjedočenjima zatočenici su držani i po 45 dana u prostorijama bez svjetla, a stražari su stalno puštali glasnu muziku tako da nisu mogli spavati. Zatočenici su tučeni policijskim palicama, telefonskim kablovima, drškom od lopate i čizmama.

Iskaz logoraša

U Zenici je počela opća hajka na pripadnike HVO 17.04.1993. godine. Sišao sam u grad s majkom, bratom, suprugom i djecom. Njih sam smjestio kod rodice od bratove supruge. Ja sam se mislio vratiti u čardaš, ali je sve bilo blokirano tako da se nisam mogao vratiti. Pošto sam uvidio situaciju pronašao sam najbolje rješenje da odem kod majkine kume u Blatušu iza autobusne stanice, mislio sam i ubjeđen sam bio da me niko nije vidio kad sam došao zorom. Vrlo su me srdačno prihvatile, poslije mog objašnjenja pristale su da me kriju. Drugi dan upadaju 4 MOS-ovaca i pod prijetnjom oružja ja sam ih zamolio da se obučem i u tom su me odveli, kao da idem na informativni razgovor. Oni su izveli mene i uveli me u kombi. Zatim su me odvezli u Muzičku školu kod parka. U Muzičkoj školi sprovode me u podrum. Tamo zatičem prof. Mašinskog fakulteta dopredsjednika HVO Zenica, N.N. i pripadnika HVO K.K. Taj dan nisam ispitivan tako da sam mogao krunicu i ostala lična dokumenta i sve što je ličilo na šahovnicu da uništim (to su osobni dokumenti).

Krunicu sam sakrio. Drugi dan (noć) izvode K.K., nakon 10-20 minuta ga vračaju, sav je bio krvav. Odmah smo ga pitali što su mu radili, a on je rekao: "Samo su me izveli i udarali po glavi i cijelom tijelu drvenom palicom (drškom od lopate). Tu noć izvode ga ponovo ali su ga zadržali 2-3 sata, ali je bio mokar od znoja. Na naša pitanja od čega je mokar; rekao je da je kopao grob za sebe i nisu mu dali da odmori cijelo vrijeme. Ja sam pomislio da me žele preplašiti ako i mene izvedu da bi mogao pričati. što se tiče. N.N. vrlo je bio preplašen šta će se desiti s njegovom porodicom i sa njim. Iste noći su i njega izvodili i nisu ga tukli, bio je dan - dva i odveden je u nepoznatom pravcu i do dan danas ne znam gdje se nalazi.

Mene su izveli i uzeli mi lične podatke, kao i podatke moje familije, ime djece, žene, komplet uže familije. Tu noć me više nisu ispitivali, ta tri dana ništa mi nisu dali da jedem, ono što smo dobivali kruha stavljali smo u jednu vreću. Ispitivanja su već počela sutradan naveće od 24 - 06 sati ujutro. Izveli su me na treći kat gdje je kancelarija njihove policijske postaje. Svako postavljeno pitanje bila je i direktna optužba po mene, koliko sam dovezao oružja, gdje si ga ostavio. Ja sam rekao da nemam nikakve veze sa nabavkom oružja. Nakon što su mi postavili još bezbroj pitanja konstatacija na koje je bilo bespredmetno bilo što reći, jer su oni pitali i odgovarali optužbom o stvarima koje nisu imale nikakve veze sa mnom, te bi se u neko vrijeme njihovo "ispitivanje" i završilo. Oslovljavali su me isključivo "Ustašo". Vratili su me ponovo u podrum da bi me u toku noći ponovo izveli. Pri tom izvođenju počeli su me odmah tući, od samog izlaska iz podruma i tukli me do trećeg kata (nogama i policijskom palicom).

Uveli su me u jednu prostoriju i natjerali me da sjednem na fotelju tako da mi leđa budu nezaštićena. Policajci su mi bili s lijeve i desne strane,a predamnom je bio Isić Jasmin prosvjetni radnik iz Busovaće.Optužili su me da sam krivotvorio dokumente i lažno se predstavio. Rekao sam da to nije istina jer imaju moju putovnicu, a da moj identitet mogu provjeriti kod mojih roditelja i susjeda. Oni su bili nezadovoljni mojim odgovorom pa me je ISIĆ JASMIN počeo šamarati, a policajci su me po leđima tukli šakama i nogama. Potom su me optužili da sam sa V.V. koja je tehnolog za ispitivanje voda, a u čijem stanu su me uhapsili, zasigurno trebao i pripremao trovanje vode kako bi otrovao VII muslimansku na Bilmištu. Kada sam to zanijekao uslijedile su nove batine i nisu me više ispitivali. Ispitivanje i batinanje je trajalo uobičajenih 30-tak minuta. Nakon toga su me poveli u podrum tukući me pri tom drvenom drškom od lopate. Tukli su me po cijelom tijelu jer sam pokušao zaštititi glavu, a udarci su me svaki put oborili na stubištu, gdje sam se dodatno izrazbijao.

Sa njihovim dolaskom povećale su se do tad uobičajene porcije batinanja. Nakon jednog vremena te iste noći ponovno su me izveli uz batine na treći kat. U sobi je bio Isić Jasmin koji me optuživao ponovno za pokušaj trovanja vode, za moje navodno obučavanje u Hrvatskoj, što sam ja sve nijekao jer nije bila istina. Također me je pitao tko su moji vanjski suradnici. Nakon što sam rekao da nisam imao nikakve suradnike on mi je zaprijetio da će me predati Mudžahedinima, da ne može slušati moje laži i vratio me u podrum bez batina. Hranu smo dobivali vrlo rijetko - jedan dan bi je dobili, drugi dan ne bi. No, međutim od silnih batina nismo mogli ni to malo hrane što smo dobijali da jedemo, pa smo kruh odlagali u jednu vreću. Kasnije kad su batinanja bila nešto manja jeli smo i taj ustajali kruh jer drugog nije bilo. Naročit problem svima bilo je vršenje nužde. U podrumu je bila samo jedna kanta od oko 3-5 litara u kojoj smo obavljali nuždu.

Kako nas je ponekad u prostoriji bilo i do 20 to su se urin i fekalije prelijevali preko te posude šireći nesnosan zadah u prostoriji, u kojoj inače nije bilo niti svjetla niti zraka. Podrum je bio do te mjere vlažan da bi zidovi bili mokri. Prozore smo morali držati zatvorene, jer bi vojnici pri povratku s ratišta (Muslimani) vrlo često kroz taj prostor znali zapucati, nakon što je jedan od zatočenika A.A. pokušao straži skrenuti pozornost od otvorenog prozora. Stražar Dizdarević Vehid iz Vrselja kod Poljska je obećao da će on to srediti. No, međutim za desetak minuta došli su po A.A. i predali ga Muslimanima zatočenim u susjednoj prostoriji, zatočenim zbog odbijanja odlaska na ratište, da ga isprebijaju što su oni izuzetno "savjesno" i napravili. Kad su A.A. dovukli u našu prostoriju zadali su nam pred našim očima preko 100 udaraca drvenom palicom, dok je A.A. bespomoćno ležao na tlu. Jedan od onih koji su ga tukli fotografirao ga je.

Vršenje nužde je bio naročit problem po mene s obzirom da imam trajni infekciju uretera, što podrazumijeva često i bolno mokrenje. Od posljedica batinanja 5 danaza redom mokrio sam krv. Izbjegavao sam koliko god sam mogao piti vodu i jesti hranu kako bi što rijeđe morao vršiti nuždu. Dodatni problem je bio što se za hranu i vodu i vršenje nužde uvijek moralo obratiti stražarima, što je njima bio dodatni povod za nova batinanja. S obzirom na prirodu moje bolesti tjelesna higijena je nešto što je čini snošljivom, no međutim 75 dana nisam se niti presvukao, niti okupao. Moji "isljednici" su znali za to jer su imali uvid u moju medicinsku dokumentaciju. Tražio sam da me pregledaju liječnici, no tom mom zahtjevu nikad nije bilo udovoljeno. Spavali smo na drvenim paletama s obzirom na veliki pritok Hrvata zatočenika kroz ovu prostoriju. Vrlo često nije bilo dovoljno mjesta na tim paletama, pa su ljudi na paletama spavali na smjenu, jer je pod bio betonski i vrlo vlažan.

>Ispitivanje se vršilo isključivo noću čime su nam razbili potpuno bioritam, pa je boravak u ovim prostorijama i u ovim okolnostima bivao psihički sve neizdržljiviji. Kako bi zatomili krike ljude koji su bivali mučeni, na razglas su puštali nesnošljivo bučnu "Arapsku muziku". Naročit metod mučenja bilo je učenje arapskih pjesama i molitava. Moje isljednike naročito je mučilo to što ja nisam poznavao velik broj ljudi, niti su ljudi previše poznavali mene jer sam u Zenicu poradi zaposlenja pristigao u srpnju 1991. godine, pa je njih to navodilo na zaključak da sam ja neka misteriozna osoba s misterioznim zadacima, ili im je takvo izmišljanje bila zgodna prilika za sve torture koje su vršili nad mnom. U jednom momentu Isić Jasmin nakon što me je oborio i nogama mi skočio na prsa rekao je da mu je dosta mojih laži i da za mene ima "domaći zadatak" o čijem rješenju će zavisiti moj život. Dao mi je papir na kojem je bilo ispisano 10 pitanja u kojima oni traže odgovore na ista već postavljena pitanja.

Naprimjer, tko su mi moji prvi suradnici među Hrvatima, koje sam Muslimane iz vojnih i policijskih struktura zavrbovao za svoje suradnike, da li poznajem ove ili one ljude, da li sam išao na obuku u Hrvatsku i gdje mi se nalazi brat. Postavljena pitanja su kod mene izazivala brojne dileme, jer sam znao da će moji stvarni ili izmišljeni odgovori prouzročiti određene posljedice po mene ili po druge Hrvate. Kako na većinu upita u istinu nisam znao odgovore a po dosadašnjem ispitivanju bilo mi je jasno da u to neću moći uvjeriti moje isljednike, te sam bio prinuđen se konzultirati sa ostalim zatočenim Hrvatima. Uz njihovu pomoć složio sam odgovore gdje su se spominjala i određena imena, ali u glavnom ljudi koji su bili već ubijeni ili su već na teritoriju pod kontrolom HVO. Također sam im odgovorio da mi se brat nalazi ili u Vitezu ili u Busovaći. Nakon što sam im predao papir s odgovorima više me nisu ispitivali ni odvodili. Tako je prošlo mojih prvih 10-tak dana. U naredna 2-3 dana nisu me više ispitivali ali si jednog dana ispraznili kompletnu prostoriju od hrvatskih zatočenika koje su odveli u meni nepoznatom pravcu.

Ostali smo ja i P.P. po nacionalnosti Srbin i punac od Z.Z. U vremenu mog boravka u Muzičkoj školi u prostoriji u kojoj sam se ja nalazio (bile su još tri prostorije u Muzičkoj školi gdje su naši ljudi bili zatvoreni) prodefiliralo je što ja znam oko 47 Hrvata, s različitim vremenom boravka u toj prostoriji. Također je bio i različit tretman ljudi - nikome nije bilo ni malo lako, ali nekima je bilo stravično teško. Sjećam se jednog krhkog mladića kojem ne znam ime, uvukli smrvljena u prostoriju, nastavili su ga tući i pred nama do te mjere da se je raspala "zastavina" automatska puška raspala od siline kojom su ga tukli. Naročito se po okrutnosti isticaojedan stražar koji je nosio naočale, imao je falično oko (vjerojatno je bio ranjen ili tako nešto). Nakon što su prosudili da taj mladić ne može ostati živ iznijeli su ga i više ne znam ništa o njegovoj sudbini. Znam samo da je taj siroti mladić iz hrvatskog naselja Brist. Naročito teško bili su tuženi A.A., ugledni civil iz Vjetrenica, S.S. pripadnik HVO, B.B. sa svojim sinom. Kad su bila batinanja pred nama mi smo nastojali da ničim ne izazovemo svoje mučitelje.

Jedne prilike su me izveli pred zgradu gdje je bila raka koju je iskopao K.K. i rekli su mi da je to moj grob, u koliko ne budem dovoljno kooperativan. Z.Z., kojeg su strašno puno tukli, jedne prilike je stražar pitao da li bi mu bilo žao da ga zakolje, na što je Mandić koji je već bio sav izgubljen od silnih batina, rekao da ne bi. Stražar mu je potom velikim vojničkim "Bowie" nožom odsjekao okovratnik na košulji, koja je i onako sva krvava i poderana, a potom ga zarezao tim istim nožem po vratu. 5. lipnja 1993. godine svi zatočenici odvedeni su u meni nepoznatom pravcu, osim mene i D.D. Isti dan su mene i D.D. odveli u potkrovlje Muzičke škole u prostoriji dimenzije 2 x 2 metra u kojoj je bila neka užasno prljava spužva i jedan deka za nas dvojicu, nismo imali posude za nuždu, niti bilo svjetlosti. Ponekad su nam znali donijeti i hranu. U susjednoj prostoriji oni su obavljali muslimanske vjerske obrede. U tih tjedan dana koliko smo u potkrovlju bili zatočeni, ja sam u par navrata išao čistiti njihove WC-e i u tim prilikama sreo sam i nekoliko "Arapskih državljana" koji su bili u civilu.

Svi su od reda nosili brade i komunicirali na arapskom, a i sve radnje i kompletan dnevni ritam održavao se i bio je "arapskim". Na vratima sobe u kojoj su obavljali molitvu pisalo je flomasterom napisano na latiničnom pismom "Hezbolah". Na tom istom papiru na vratima bilo je napisano još nešto na arapskim pismom. U samoj molitvenoj prostoriji na zidovima se nalazilo dosta fotografija sa arapskim molitvenim motivima. Moram pripomenuti da su svi zatvorenici po dolasku u Muzičku školu bili temeljito opljačkani, a uzeli su nam čak i cipele pa i donji veš, tako da je većina hrvatskih zatočenika bila bosa. Htio bi svakako spomenuti neke momente vezane uz rad međunarodnih humanitarnih organa. Negdje po 20-tom danu mog boravka u Muzičkoj školi u jednom trenutku stražari su ispraznili naše prostorije, što je i do tada bila praksa smo što ja nisam znao smisao. Radilo se o tome da su najavljeni Evropski promatrači TIBO (Thibean) koji je Francuz i sa njim je bila prevoditeljica koja se meni predstavila kao SLAVICA, što je mene navelo na zaključak da je riječ o Hrvatici, pa sam se odvažio odgovoriti o stravičnim torturama kojima su izloženi Hrvati zatočeni u Muzičkoj školi.

Kasnije sam zaključio da je moja procjena bila pogrešna, jer sam doznao da je prevoditeljica Muslimanka po imenu Senada. Ta prevoditeljica je bila visoka 1.60 cm. sa kratkom crnom kosom sa razdiobom, tamnije puti. Pravo ime od ove prevoditeljice koja se lažno predstavila saznao sam od jedne svoje prijateljice kojoj je ta Senada i donijela vijest o mjestu na kojem sam zatočen. Moj navod o podvali muslimanske prevoditeljice moguće je u Evropskoj promatračkoj misije s obzirom da se taj posjet dogodio točno 20-tog dana po mom uhićenju. >Uhićen sam 19.04.1993. godine. Nakon što sam gospodinu Tibou prezentirao sve jade hrvatskih zatočenika on mi je uzvratio: "Nije to ništa što vaši rade Muslimanima" i po toj njegovoj reakciji shvatio sam da on nije došao kao netko tko će mi pomoći. Kad sam se vratio u našu prostoriju tamo su već bili i ostali zatočenici, dosada sklonjeni od Evropskih promatrača. Kada su doznali da sam razgovarao sa gospodinom Tibom bili su vidno deprimirani, jer oni su bili sklonjeni i nisu imali prilike razgovarati, pa su dakle bili sigurni da oni kao zatočenici nisu registrirani ni od kakve međunarodne organizacije, pa su im samim time i šanse za preživljavanje znatno manje. Istog dana dobio sam ponajveće batine od kad sam bio zatočen u školi. Napominjem da su to bile prve batine nakon možda 10-tak dana ničim izazvane i bez ikakvog ispitivanja koje je uobičajeno prethodilo batinanju. Također napominjem da nitko od drugih zatvorenika nije dobio batina, a mene su stražari neposredno prije razgovora sa gospodinom Tibeom upozorili da će me ubiti u koliko budem govorio išta o stvarnom stanju u školi.

Sve to ukazuje da je prevoditeljica Senada Muslimanka, na tom razgovoru sa mnom sve ove stvari protivno međunarodno humanitarnom pravu prenijela mojim muslimanskim mučiteljima. Nažalost, isto iskustvo s muslimanskim prevodiocima imali su kasnije i drugi brojni hrvatski zatočenici. Ponovo se vraćam na kronologiju zatočeničkih događanja. 13. lipnja 1993. godine napokon su nas oslobodili zatočeništva iz potkrovlja i prebacili nas u jednu garažu u Tetovu. Ta garaža je bila prepuna smeća i ja sam pretpostavljao da će nas vjerojatno ubiti. Međutim, u toku dana dolazili su nam mještani upućujući nam razne pogrde i prijeteći da će nas ubiti. Neshvatljiva mi je količina mržnje koju su tom priliko iskazivali. Na večer su nam priopćili da nas odvode u KP dom. Kad smo došli u KP dom odveli su me u samicu. Krevet je bio na zidu a mogao sam se pokriti jednom dekom, danju sam smio sjediti i hodati, a na krevetu sam mogao biti jedino noću zbog silnih bolova izazvanih uretrom. Noću najčešće spavao bih kad bi mi to bolovi dopuštavali. U prvih 8 dana nisam dobio kruha.

Dva puta dnevno donosili bi mi kašu u kojoj je plivalo neko zrno graha ili riže. Svi su se ponašali kao da ne postojim. S obzirom da mi je brat u ovom istom KP domu radio kao stražar 15 godina i sa ljudima koji su između ostalog istraživali i pred mojom ćelijom, a neke od njih sam i sam poznavao pokušao sam nekako stupiti sa njime u kontakt ne bi li izmolio makar kupanje, brijanje, ili da mi prenese informaciju majci. Bilić Edina nadzornika straže molio sam da dojavi majci gdje sam. Rekao mi je da za mene ne može i ne smije ništa učiniti, jer za mene nitko ne smije i ne znati. Ahmić Sirađa poznanika iz Lokvina molio sam da mi omogući da se makar u hladnoj vodi operem. Odveo me je do jednog korita i dao mi sapun i hladne vode. Na tjemenu glave mi se uhvatila tjemenjača pola centimetra i nikako to hladnom vodom nisam uspijevao istrljati, a slično je bilo i po cijelom tijelu. Tom prilikom otpalo mi je užasno puno kose, što me je dodatno ojadilo i deprimiralo. Nakon toga Ahmić Sirađ se više nije pojavljivao u mojoj blizini, a tako su micani i svi drugi koji su mi učinili i najbezazleniju uslugu. Ovo kupanje je inače moje prvo kupanje nakon 75 dana. Užasna depresija silila me ja da od kreveta naoštrim poklopac od konzerve i počeo sam se pripremati za samoubojstvo rezanjem žila.

Po dolasku u KP dom Zenica i po ulasku u samicu upozoren sam da ne smijem koristiti prozor na ćeliji, jer ću u suprotnom biti kažnjen batinama. Kako sam cijelo vrijeme svog boravka čuo glasove kroz taj prozor i kako sam vidio da još dugo neću moći podnijeti ovakovo stanje, to sam bez obzira na moguću cijenu odlučio potražiti slamku spasa na tom prozoru. Prilikom šetnje zatvorenika po krugu kroz taj prozor prepoznao sam H.H. jednog od zapovjednika HVO, te sam pokušao stupiti u kontakt sa njim. To je bilo vrlo teško jer sam ja bio zarastao u bradu i imao vrlo dugu kosu, osim na dijelovima gdje mi upramenovima nije opala. Uz to mogao sam ga sa prozora vidjeti u vrlo kratkom dijelu zatvoreničkog kruga. Naša komunikacija usprkos prijetnjama stržara za koje mi je već bilo sasvim svejedno potrajala je nekoliko dana dok mu nisam objasnio tko sam i kakvoj sam poziciji. Valja pomenuti da sam kao pripadnik HVO- bio smješten u civilnom dijelu zatvora i to samo kao broj, tako da me u eventualnim posjetama vojničkom dijelu zatvora međunarodne organizacije nisu mogle registrirati. Već spominjani susjed Musliman Bilić Edin je ipak otišao do moje majke, obavjestio je o mome stanju i ishodio meni nužne lijekove i sedative i majčinu posjetu.

Kad mi je majka došla s obzirom na moje psihičko i fizičko stanje te na zapušten izgled nije me uopće mogla prepoznati. Koliko god mi je bilo drago vidjeti majku, toliko je to i istodobno bilo teško, jer sam vidio koliko je i ona pri tom stradala, a uz to u meni se pobudila nada koja me je činila sve nestrpljivijim i svakim danom sve teže sam podnosio boravak u samici. Mišići su mi već atrofirali, a prilikom jednog pokušaja da H.H. dadem do znanja da sam živ, u ćeliju je upao stražar Karamija Vehid iz Kaknja, oborio me za zid i teško nanio ozljede po glavi. Istodobno zbog problema sa ureterom pogoršalo mi se opće zdravstveno stanje, otpočela je neizdržljiva bol u nogama, leđima, a odrazilo se to i na srce. Moja agonija dokinuta je 05.rujna 1993. godine kada sam bio razmjenjen. Pošto nisam mogao hodati, brat me je uz pomoć sumještana u Busovaču donio na rukama.

http://shp.bizhat.com