Manjača(potvrđen od ICRC, Vlada SAD, obavještajna služba VB )

Manjača je ime planine, locirane oko 25 km južno od Banja Luke, logor je bio pod vodstvom Srba u bazi JNA koja je služila kao vježbalište za vojnike. Prema izvješćima, na tom području su se nalazili tenkovi, rakete i ostala vojna oprema. Zapovjednik logora je bio Božidar Popović. Manjača je farma okruženu ogradom, a prostirala se na oko 260 x 240 metara prostora. Unutar toga je bila ograda koja je farmu dijelila na dva djela. Ograde su bile oko 3 metra visoke. Zatočenici kažu kako su jedna polovica logora nije koristila sve do kolovoza 1992. U svakom djelu su bile po tri zgrade za zatočenike. Zgrade su ustvari služile kao spremišta , podijeljena po sredini hodnikom, a svake strane su bile po tri prostorije, bez grijanja. U svakoj od tih zgrada je bilo između 600 i 700 zatočenika, oko 00 zatočenika u svakoj prostoriji veličine oko 120 kvadrata. Ukupan broj zatočenika u logoru Manjača nije poznat, ali je sasvim sigurno kako je u ljeto 1992 bilo zatočeno oko 3.700 osoba što je potvrdio Međunarodni crveni križ. Kao i u drugim logorima, i ovdje su zatočenike selili, ali i ubijali.

Zatočeni muškarci su bili od 18 - 60 godina, žena je bio manji broj i sve su višestruko silovane. Po nacionalnosti svi su zatočenici bili Hrvati ili Muslimani. Bila su dva ulaza u logor, jedan sa sjeverno - zapadne strane, a drugi sa jugo - zapada. Psi čuvari su bili vezani blizu vrata, ali i patrolirali sa čuvarima po logoru. mine su postavljene između ograda unutar logora i oko logora. Na taj način je logor bio podijeljen u dva dijela minskim poljem ali i potpuno okružen minama. Na ogradi su bila upozorenja o minama. Osim zgrada za zatočenike u svakom dijelu logora ju bila mala šupa koja je služila kao kuhinja, samica koja se nalazila 50 metara od zgrada odnosno staja sa zatočenicima. Izvan ograđenog logora, na istočnoj strani, nalazilo se sedam i zgrada (12 x 50 ) u kojima su bili srpski vojnici, liječnik i "ispitivači" srpske policije. Tri kuće su služile za smještaj srpskim vojnicima, jedna je služila za smještaj tenkista, u jednoj je bilo skladište hrane i liječnik, a u preostalima uredi srpske vojske. U tu zgradu su odvodili zatočenike na ispitivanja U kuhinji za srpsku vojsku, kuhale su dvije logorašice, a spremala su dvojica logoraša. Oko logora je bilo nekoliko bunkera i drvenih osmatračnica.

Prema nekim svjedočanstvima, nekolicina muslimanskih zatočenika su imenovani "komandantima logora" i njihova je dužnost bila posredovati između zatočenika i uprave logora, nadgledati kuhinju i prijavljivati probleme. Mnogi zatočenici kažu da su oni surađivali sa Srbima i "cinkali" druge zatočenike. Zatočenici isto tako tvrde da je postojala "Knjiga" u kojoj su bili upisani svi zatočenici i njihovi podaci, čak i kuda su kasnije prebačeni, odnosno u koji logor. Oni koji su ubijeni, njihova imena su iskrižali.

Zapovjednici i stražari:

Logor Manjača - Nadimci ili imena:
1. Štrkija
2. Fikret
3. Kec
4. Vlado
5. Rambo
6. Musliman Čedo

K.L. MANJ.- 2732 Medicinski centar za prava čovjeka

Iskaz

1991. godine sve do napada na Plitvice bio sam u svom selu Rastovači kao civilna zaštita - bataljun Slunj. Napadom na Plitvice još uvijek smo dežurali u našem selu do 9. mjseca 1991. godine . U 9. mjesecu 1991 godine počeli su četnici oštro napadati na moje selo Rastovaču i paliti kuće. Tada smo počeli bježati skoro svi iz sela, osim starijih par osoba koje su ostale, a među njima je bila i moja majka. Bježali smo prema Slunju gdje je bila JNA - još nam oni tada nisu činili zapreku. Ja sam se par puta vraćao u moje selo zbog majke, ali uvijek u bojazni pred četnicima. U 10. mjesecu sam ponovo došao vidjeti majku i tada je u kuću banuo četnik i počeo me fizički maltretirati. Izveo me van iz kuće i tukao me po cijelom tijelu, što sa rukama i nogama, tako i sa kundakom od puške. Međutim naišla su četiri vojnika bivše JNA i oni su me obranili da me ne ubije. Četnik je pobjegao, a vojska je ostala i pitala me: "Tko je popalio kuće u selu"? Više nisam smio ostati, nego sam rano ujutro bježao prema Bihaću. Blizu Ličkog Petrovog sela iako sam išao kroz šumu, svejedno su me uhvatili četnici i odveli me u stanicu Martićeve policije u Ličkom Petrovom Selu. Tu su me ponovo tukli i nakon dva sata odveli su me u T. Korenicu. Zatvorili su me u stanicu bivše milicije gdje sam ostao pet dana.

Tu su me strašno tukli i na sve druge načine maltretirali, tako da su me noću vodili van na dvorište i sa šlaufom me polijevali hladnom vodom. Vani je bilo jako hladno, bio je 11. mjesec 1991. godine. Tukli su me sa gumenim crijevom u kojem je bila struja i svaki put me nazivali: ustaša, koljač, snajperista. To su radili cijelih pet dana i noći, a svega sam jednom dobio nešto za jesti. Petu noć došao je vojni kombi i strpalo nas 11 civila u kombi, a prije toga su nas popisali imenom i prezimenom, povezali i rekli da idemo na razmjenu. Krenuli smo oko 9 sati iz Korenice i stigli smo oko 3 sata ujutro u Manjaču. Tu nas je dočekala Martićeva policija. Ruke su nam bile vezane sa debelom špagom. Počeli su presijecati špagu sa naših ruku i kako su sjekli špagu, tako su nam govorili: "Majku vam ustašku, odavle nećete izaći živi". Držali su nam nož pod vratom i to govorili.

Bacili su nas u jednu betonsku prostoriju koja je bila prazna i tu smo bez igdje ičeg bili dvije noći. Drugu noć smo dobili svaki po šalicu čiste ledene vode. Jesti nam ništa nisu dali. Iz te betonare su nas premjestili u hangare - to su bile garaže za tenkove. Ponovo na betonu sa dvije deke. Svaki dan su nas vodili na preslušavanje, gdje su nas ponovo jako tukli. Ispitivali su nas za cijelu familiju, a mene pogotovo za mog sina. Treću noć smo dobili šalicu čaja bez šećera i bez kruha. Onda su nam počeli davati po malo hrane sa komadićem kruha. Hranili su nas jako loše, a tukli su nas svaki dan. Moram reći da sam tek nakon 21 dan prvi put išao na WC. Kuda smo god krenuli, morali smo držati glavu prema dolje, a ruke na leđa. U 12. mjesecu 1991. godine došli su Evropski promatrači i onda su četnici malo popustili sa tučom.

11.12.1991. godine dali su nam aparatiće da se obrijemo. Brada nam je bila jako velika jer se dva mjeseca nismo brijali, pa tako se ni sada nismo mogli pravilno brijati. Tada su nas strpali u kombije i odvezli u Šamac. Tada su nas razmijenili. 12.12.1991. godine stigli smo u Zagreb. Tu sam se sastao sa suprugom. Majka mi je isto uspjela doći u Zagreb. Došla je u 3. mjesecu 1992. godine. Ja sam uhapšen u 10. mjesecu 1991. razmijenjen 12.12.1991. godine. Imamo veliku želju da se čim prije vratimo u naše selo. Ovdje nam je jako teško živjeti. Živimo u jednoj sobi supruga, ja i sin kada dođe na dopust. Teško mi je o svemu tome pričati, jer kada se sjetim svega što sam proživio gubim živce i postajem bolesnik.

http://shp.bizhat.com