Tijekom zatočeništva u logoru Omarska naučila sam prepoznati vrijednost života, i to ne onu materijalnu. Na slobodi živite godinu za godinu, a u logoru mi je sekunda bila dan, minuta mjesec, a dan godina. I nikada ne znate koju ćete sekundu prestati živjeti, započinje potresnu životnu priču 58-godišnja Jadranka Cigelj-Jakimovska, žena koja je u vihoru rata u Bosni bila prisiljena ostaviti sina Mikija i provesti 52 dana u zloglasnom logoru Omarska. Preostalih pet bila je zatočena u logoru Trnopolje, hotel A kategorije u odnosu na Omarsku. Rođena Zagrepčanka iz Palmotićeve 29A s roditeljima se je u sedmoj godini života doselila u Prijedor. Nije mogla znati da se u tome pitomom, multinacionalnom gradu, koji je vrlo brzo zavoljela, skriva mržnja za koju do te kobne 1992. nije ni sanjala da postoji.
Studentica Više škole političkih znanosti u Ljubljani i Sarajevu zbog velike ljubavi prema čovjeku za kojeg je mislila da je njezina prava ljubav, napustila je studij i željeni novinarski poziv. - Kao patrijarhalni muškarac izjasnio se da za ženu nije novinarstvo, već ozbiljniji poziv. Udala sam se u 22. godini i preselila u Skopje. Pet godina kasnije sporazumno smo se razveli. Bez čačkanja po prljavom vešu, u 27. godini pokupila sam svoj najveći kapital - trogodišnjeg sina Mikija i iznova doselila roditeljima u Prijedor - prisjeća se Jadranka, danas predstojnica Vladina ureda za udruge.
Njezin otac Mihael, koji je čitavog života čeznuo za sinom i beskrajno obožavao kćer jedinicu, u 50. je godini dobio unuka te svu svoju silnu ljubav pretočio u njegov odgoj. Savršen obiteljski ritam i sklad, Jadrankin posao pravnice na stručnim poslovima u tvrtki Ribnjak Saničani u Prijedoru prekinut je toploga ljetnog dana 1992. Dopredsjednica HDZ-a, koju se prije toga danima i noćima "licitiralo" pod prozorom: "Je li ustaška kurva vrijedna 20 DM koliko košta metak", odvedena je u zloglasnu Omarsku. Snimke tv ekipa iz logora Omarska - Te nedjelje, u deset ujutro, po mene su došla dva milicajca. Bili su pristojni, zamolili su me da se toplo obučem jer idem u logor u Omarsku, u hangare, gdje je hladno. Dovezli su me u miliciju te s još nekoliko ljudi stavili u samicu koja je odisala i bila oblivena krvlju onih koji su likvidirani prije nas. Oko 18 sati potrpali su nas u "maricu" i odveli u Omarsku.
Bili smo zbunjeni. Oko nas samo šarena gomila s automatima. Nakon pretresa na zidu i prevrtanja džepova, nas tri žene otišle smo na jedan kraj, u "apartman 102", a muškarci na drugi. Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdjeli su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna, mirnim glasom priča Jadranka. Već istu noć prvi je put silovana. Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U tenutku mi se činilo da gubim razum - svjedoči Jadranka, koja je stravu 57 dana zatočeništva opisala u knjizi "Apartman 102". Hrana je, kaže, bila nedefinirana splačina, jedna glavica kupusa, rasječena na četiri dijela i kuhana u velikom kotlu, trebala je nahraniti stotinjak ljudi.
Njezin i posao ostalih logorašica bilo je dijeliti te splačine i prati 3000 tanjura na dan, čistiti prostor stražara, a bivše su čistačice Srpkinje naređivale što treba raditi. - Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa, pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi sljedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan, isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem. No dan poslije, u silnom strahu za mog sina, nešto se u meni prelomilo. Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam logora. Svima nama dugo je trebalo da naučimo živjeti izvan njegovih zidina, čak smo se, godinama poslije, znale uloviti da šapućemo - svjedoči Jadranka i priznaje kako su je zvjerski tukli te jedne noći na njoj čak slomili stolicu s metalnim nogama. Slobodu je dočekala 8. kolovoza, sa 53 kilograma, s kosom koja otpada... Ostale su samo oči i nešto zubiju koji nisu razbijeni kundakom.
Većina logoraša mučki je silovana i ubijena - U domovinu sam sa sinom stigla 29. rujna i trebale su mi dvije godine da se počnem nositi s normalnim životom. Izgledala sam gore nego u logoru, a iz te me faze izvukao sin, koji mi je rekao: "Ako nemaš odgovornosti prema sebi, imaš prema meni, ja te još trebam". Odlučile smo progovoriti o našem stradanju. Tako je deset logorašica uz dvije ženske organizacije BiH Biser i Kareta na Saveznom sudu države New York podiglo 2000. tužbu protiv Radovana Karadžića. Nakon mjesec dana dosuđeno nam je obeštećenje u iznosu od 745 milijuna dolara - priča Jadranka, kojoj je pripalo 35 milijuna USD, ali odštetu još nije dobila. Nakon svega u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučila je cijeniti život jer je njezin u jednom trenutku stao u samo jednu najlonsku vrećicu. Shvatila je da je obitelj najjača tvrđava i da je nijedan rat ne može uništiti.
Zloglasna Omarska
Koncentracijski logor Omarska ili Rudnik Omarska bio je srpski logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Općine Prijedor. Uprava logora zatočenike je držala u tri zgrade - zgradi administracije, gdje su se provodila ispitivanja i boravile žene, zgrada garaže te "bijela kuća", zgradica u kojoj su se brutalno tukli i mučili zatočenici, kao i na betonskom dvorištu, takozvanoj pisti. Postojala je i zgrada poznata kao "crvena kuća", kamo se ponekad odvodilo zatočenike, ali nikad nisu izlazili živi. U logoru je bilo približno 40 žena i više od 270 mladih. Zatvorenici nisu imali nikakve uvjete za održavanje osobne higijene, dobivali su nedostatne porcije hrane jednom na dan i pritom su imali samo nekoliko minuta da odu u blagovaonicu, pojedu i odu.
Ono malo vode što su dobivali često je bilo prljavo. Zatočenici nisu mijenjali odjeću niti su imali posteljinu. Medicinsku njegu uopće nisu dobivali. Ubojstva i teške batine zatočenika bile su svakodnevnica. Za batine se upotrebljavalo oružje svih vrsta - drvene palice, metalne motke i alati, dijelovi industrijskih kablova, kundaci i noževi. I žene i muškarci bili su batinani, silovani, seksualno zlostavljani, mučeni i ponižavani. Za stotine tisuća zatočenika, čiji identitet nije poznat, ne zna se jesu li preživjeli strahote ovoga stravičnog logora.
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
