Bal vampira napokon mogao početi

Tek iz perspektive »Načertanija« Ilije Garašanina, četničkoga pokreta Draže Mihailovića i Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) te ostalih velikosrpskih izvora, nastalih između 1844. i 1986., za koje ovdje nemamo prostora pobliže ih osvijetliti, možemo shvatiti velikosrpske terorističke paradržavne tvorevine: »Srpsku autonomnu oblast Krajina« (21. prosinca 1990. - 19 prosinca 1991.) i »Republiku Srpsku Krajinu« (19. prosinca 1991. - 5. kolovoza 1995.), velikosrpske terorističke paradržavne tvorevine izrasle na hrvatskom međunarodno priznatom teritoriju.

Sredinom osamdesetih Srpska akademija nauka i umjetnosti donosi Memorandum (1986.), koji je zapravo modificirana i osuvremenjena inačica »Načertanija«, te zadnji (u sklopu Jugoslavije) u nizu ključnih dokumenata koji će dovesti do tzv. »antibirokratske revolucije«, a potom do velikosrpske agresije na Kosovo, Vojvodinu, Crnu Goru, Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te do pobune velikosrba iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Svi Srbi ugroženi

U Beogradu godine 1987. SANU organizira obilježavanje 175. obljetnice Garašaninova rođenja. Tri godine poslije počinje MemorandumSredinom osamdesetih Srpska akademija nauka i umjetnosti donosi Memorandum (1986.), koji je zapravo modificirana i osuvremenjena inačica »Načertanija«, te zadnji (u sklopu Jugoslavije) u nizu ključnih dokumenata koji će dovesti do tzv. »antibirokratske revolucije«, a potom do velikosrpske agresije na Kosovo, Vojvodinu, Crnu Goru, Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te do pobune velikosrba iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.velikosrpski osvajački rat pod krinkom jugoslavenstva i očuvanja Jugoslavije nasrtajem prema zapadu i prelaskom Srbije preko Drine. U tom planu Srbija se pridržava riječi velikosrbina Jovana Cvijića (1865. - 1927.): »Svijet treba znati i uvjeriti se da Srbija može operirati s mnogo vecom cjelinom nego što je njen teritorij. Od Srbije mogu poći najvece teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije svijetu ako je korisno za naše nacionalne interese«. Taj Cvijićev stav iz godine 1907. bit će dosljedno proveden i nakon usvajanja Memoranduma SANU.

Memorandum SANU vjerno se drži velikosrpske tradicije još iz Kraljevine Srbije, samo ga idejno oblikuje u okolnostima posljednje jugoslavenske faze. U Kraljevini je afirmirano polazište »da su Srbi povijesno, etnološki i antropogeografski najvrjednije stanovništvo i jezgra Balkanskoga poluotoka te da stoga 'imaju pravo' u svoju državu uključiti sve zemlje gdje ima Srba i, dakako, vladati njima« (Stanko Žuljić u »Izvori velikosrpske agresije«, str. 328.). To da »imaju pravo« ondje gdje ga zapravo nemaju, nebrojeno će se puta ponoviti od 1986. pa do 5. kolovoza 1995. - a čuje se i danas! Moguće je stoga da su i sami Srbi povjerovali u nepostojeće im pravo, proisteklo iz mitova i povijesnih krivotvorina.

Memorandum SANU predstavlja psihološku pripremu velikosrpske agresije prije očekivana raspada SFRJ. Njegova je glavna teza da je srpski narod nakon Drugoga svjetskoga rata opljačkan, da je Srbija necjelovita te da su svi Srbi izvan Srbije u drugim federativnim dijelovima SFRJ ugroženi u svakom mogućem pogledu. Cilj je Memoranduma mobilizacija srpstva oko velikosrpske ideje kako bi se u konačnici stvorila srpska hegemonija na području danas »bivše Jugoslavije«.

Protusrpska koalicija

Memorandumovski su argumenti daleko od istine. Polazi se od neistine da Srbija gospodarski zaostaje u usporedbi s drugim republikama te da je njezino gospodarstvo eksploatirano. Ističe se kako se nastoji »srpskom narodu usaditi osjećaj krivnje ne bi li se time spriječio njegov otpor političkoj i ekonomskoj podređenosti kojoj je stalno izložen«. Glavni su krivci Slovenija i Hrvatska. Tu je i teza da NeistineMemorandumovski su argumenti daleko od istine. Polazi se od neistine da Srbija gospodarski zaostaje u usporedbi s drugim republikama te da je njezino gospodarstvo eksploatirano. Ističe se kako se nastoji »srpskom narodu usaditi osjećaj krivnje ne bi li se time spriječio njegov otpor političkoj i ekonomskoj podređenosti kojoj je stalno izložen«. Glavni su krivci Slovenija i Hrvatska. Tu je i teza da je u Jugoslaviji stvorena protusrpska koalicija u obliku razvijenih i nerazvijenih republika, koja kulminira u izričaju kako se protiv Srbije vodi revanšistička politika, koja se »konačno izrazila i u genocidu«.je u Jugoslaviji stvorena protusrpska koalicija u obliku razvijenih i nerazvijenih republika, koja kulminira u izričaju kako se protiv Srbije vodi revanšistička politika, koja se »konačno izrazila i u genocidu«.

»Fizički, politički, pravni, kulturni genocid nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije... Kosovo nije jedino područje na kome je srpski narod pod pritiskom diskriminacije. Apsolutno a ne samo relativno opadanje broja Srba u Hrvatskoj dovoljan je dokaz za tu tvrdnju«. Gotovo je nevjerojatna i tvrdnja da je, uz eksploatiran gospodarski sustav Srbije, i njezin »politički položaj inferioran«. Glede Hrvatske i budućih događaja u njoj, važno je primijetiti tvrdnju da Srbi u Hrvatskoj nikada, osim u NDH, nisu bili toliko ugroženi kao danas. To je »prvorazredno političko pitanje. Ako se rješenja ne pronađu, posljedice mogu biti višestruko štetne, ne samo za odnose u Hrvatskoj, nego i za cijelu Jugoslaviju«.

Nakon Memoranduma, protiv kojega Srpska pravoslavna crkva nije rekla ni jednu jedinu kritičku riječ, preostalo je, dakle, samo pronaći »vožda«. Pronađen je u osobi Slobodana Miloševića. S njime počinje posljednja etapa velikosrpske osvajačke imperijalističke politike u sklopu SFRJ. Miloševićev ratni pohod počinje 28. lipnja 1989. nedaleko od Prištine na Gazimestanu velikim skupom u povodu 600. obljetnice izgubljene Kosovske bitke.

Ondje je među ostalim izjavio: »Šest stoljeća kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, premda i takve još nisu isključene. Ali, bez obzira kakve da su one, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovnosti«. Prethodno je pokorena Vojvodina, koja upravo tih dana usvaja amandmane kojima prestaje biti konstitutivni element jugoslavenske federacije.

»Jogurt revolucija«

Milošević, sin pravoslavnog svećenika, praktičar je velikosrpske politike, temeljene na neistinama i mitovima. Njegova je zadaća bila »popraviti« sve što je Memorandum označio i zacrtao. Prvo, OrganizacijaZa početak je trebalo organizirati Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na razinu borbene gotovosti. Taj posao prepušten je psihijatrima i pjesnicima, Jovanu Raškovicu i Radovanu Karadžicu, te velikosrpskim politemisarima iz Srbije. Njihov je jedini posao u početku bio uvjeriti Srbe u »ugroženim krajevima« u memorandumovske teze i upregnuti ih u oružanu fazu velikosrpske politike, zacrtane još 1844. po Iliji Garašaninu u »Načertanijama« i obnovljene u Memorandumu SANU. Oni su to, na žalost, uspješno odradili.učvrstiti Srbiju kao državu, što se ponajprije odnosi na socijalističke autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodinu. Milošević je to učinio represijom na Kosovu i tzv. jogurt revolucijom u Vojvodini. Drugo, morao je riješiti pitanje srpskog stanovništva u drugim republikama budući da im je, tvrdi Memorandum, uskraćen jezik i pismo, kulturni razvoj i zajednički razvoj jedinstvene kulture srpskoga naroda. Milošević je to krenuo »ispraviti« izravnom agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, dok je Crna Gora pokorena političkim sredstvima. Slovenija je puštena van iz velikosrpskog bratskog zagrljaja, očito u dogovoru s vanjskim čimbenicima.

U vezi s Memorandumom dovoljno je samo reći da su posrijedi potpuno neutemeljene tvrdnje, povijesni i politički falsifikati. No one su bile primamljive Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su ih prihvatili - gotovo plebiscitarno. Razdoblje od Memoranduma, to jest od trenutka definitivne mobilizacije velikosrpskih ideologa i intelektualaca, pa do prijelomne godine 1990., velikosrpska se politika radi svekolike mobilizacije srpstva koristi mitinzima, velikim skupovima, prijetnjama, otimanjem oružja tzv. teritorijalne obrane drugih republika (čitaj naroda), definitivnim posrbljivanjem JNA i stvaranjem ozračja »Srbi svi i svuda« od »Vardara pa do Triglava«.

»Da bi se u cijelosti ostvarila ideja 'velike Srbije', valja potisnuti najvažnijeg partnera - Hrvatsku« (Radovan Pavić). Za razliku od Slovenije, pokazalo se da tom povijesnom izazovu i neizostavnom zadatku hrvatski komunisti nisu dorasli. Morali su zato raspisati slobodne, demokratske izbore jer drugoga izbora nisu imali s obzirom na to da niti su znali a, čini se, nisu ni htjeli suprotstaviti se velikosrpskoj terorističkoj politici i otvorenoj prijetnji vojne agresije.

Psihijatri i pjesnici

Maksimum hrvatskih komunista u toj situaciji predstavljalo je usvajanje amandmana u Saboru SRH te Ustavni zakon za njihovo provođenje, kojima se otvorio put višestranačju i demokratskim procesima, što su i učinili 21. lipnja 1989.

Kao i Milošević, JNA je postupno otvoreno stala u zaštitu memorandumovskih ciljeva. Tek s njom, kako su je zvali »trećom armijom u Europi«, velikosrpski bal vampira mogao je napokon započeti »u svim srpskim zemljama« i među svim »Srbima pravoslavne, katoličke i muslimanske vjere«. Za početak je trebalo organizirati Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na razinu borbene gotovosti.

Taj posao prepušten je psihijatrima i pjesnicima, Jovanu Raškovicu i Radovanu Karadžicu, te velikosrpskim politemisarima iz Srbije. Njihov je jedini posao u početku bio uvjeriti Srbe u »ugroženim krajevima« u memorandumovske teze i upregnuti ih u oružanu fazu velikosrpske politike, zacrtane još 1844. po Iliji Garašaninu u »Načertanijama« i obnovljene u Memorandumu SANU. Oni su to, na žalost, uspješno odradili.

Nenad Piskač
Vjesnik

Napomena: Vjesnik je u razdoblju od 14. ožujka 2005. do 24. travnja 2005. objavio podlistak u trideset i pet nastavaka pod egidom „Velikosrpska tvorevina na hrvatskom tlu: „Izvorni dokumenti o djelovanju 'Republike srpske Krajine'" autora Nenada Piskača. Objavljujemo ga u cijelosti bez ikakvih dopuna s uredničkom opremom Vjesnika. (ur.)