Velika preobrazba četnika u partizane

Da bismo došli do suvremenih oblika velikosrpstva, izraženih od 1990. do 1995., odnosno do »Srpske autonomne oblasti Krajina« i »Republike Srpske Krajine«, ne možemo zaobići i razdoblje Drugoga svjetskoga rata, raspada Kraljevine SHS te uspostavu druge, komunističke Jugoslavije. U tom je razdoblju velikosrpska ideja najočiglednija u četničkom pokretu. To je potrebno i zato što su »obnovljeni četnici bili važan čimbenik u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine devedesetih godina« (Philip J. Cohen, »Drugi svjetski rat i suvremeni četnici«, Ceres, Zagreb, 1997.).

Nedavno je Srbija s neznatnom oporbom (24 prema 250 zastupnika) izjednačila u pravima Titove partizane i Mihailovićeve četnike. Srbija je time afirmirala stav kako su i komunisti i velikosrpski fašistički kolaboracionisti pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu. Treba odmah reći da je ta tvrdnja s povijesnog stajališta - točna! No ta je istina tijekom komunističke Jugoslavije, premda operativna, vješto skrivana iza paravana »tekovina revolucije«.

Zbunjivanje neupućene javnosti

I partizani i četnici bili su za Jugoslaviju: prvi za komunističku, drugi za kraljevinu. Potkraj rata stvorili ČetniciČetnici u Drugom svjetskom ratu počeli su kao neregularne gerilske postrojbe, nastale od ostataka poražene kraljevske jugoslavenske vojske, koja jedva da je uopće pružala otpor osovinskim silama u travnju 1941. godine. Četnički vođa Kosta Pećanac rano se pokazao otvorenim nacističkim suradnikom. Djelovanje njegovih sljedbenika službeno su odobrili i srbijanska kolaboracijska vlada i njemačke okupacijske vlasti.su koaliciju, velikosrbi su prihvatili komunizam kao sredstvo za stvaranje »velike Srbije«. Stoga, kad se komunizam napokon raspao, »velika se Srbija« razotkrila u svoj svojoj biti, koristeći pojam »Jugoslavija« za zbunjivanje domaće i svjetske neupućene javnosti.

»Četnici u Drugom svjetskom ratu počeli su kao neregularne gerilske postrojbe, nastale od ostataka poražene kraljevske jugoslavenske vojske, koja jedva da je uopće pružala otpor osovinskim silama u travnju 1941. godine. Četnički vođa Kosta Pećanac rano se pokazao otvorenim nacističkim suradnikom. Djelovanje njegovih sljedbenika službeno su odobrili i srbijanska kolaboracijska vlada i njemačke okupacijske vlasti.« (Philip J. Cohen).

Cilj četništva bio je osigurati vlast srpskoga kralja i zadržati srpsku prevlast, bez obzira na to tko će dobiti rat. Otpor njemačkoj okupaciji bio je u trećem planu. Nakon okupacije, Mihailović je poslao ađutanta Vladimira Lenca na sastanak s Dimitrijem Ljotićem, pronacističkim agentom, koji je od 1935. otvoreno podupirao Hitlerov nacionalsocijalizam i od njegova režima primao novčanu potporu za svoj svesrpski pokret Zbor. Lenac je izvijestio o Mihailovićevu zanimanju za kolaboraciju. Njemački izvori potvrđuju da su partizani pružali određeni otpor, »dok srpski nacionalisti četnici namjerno izbjegavaju oružane sukobe s Nijemcima«.

Njemačko-četnička oružana suradnja

Kad je 29. kolovoza 1941. Milan Nedić osnovao kolaboracijsku vladu, poslao je poruku Mihailoviću o zajedničkoj suradnji u suzbijanju partizana. Prihvaćeni su i od MihailovićKad je 29. kolovoza 1941. Milan Nedić osnovao kolaboracijsku vladu, poslao je poruku Mihailoviću o zajedničkoj suradnji u suzbijanju partizana. Prihvaćeni su i od Nijemaca odobreni Mihailovićevi uvjeti: stvaranje zajedničke fronte protiv partizana u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori; njemačke okupacijske vlasti službeno su priznale četničko djelovanje; Mihailović je dobio novac za plaće četničkih vojnih časnika. Abwehr potkraj listopada izvještava da su se Mihailovićevi četnici potpuno stavili na Jude Jevrejiraspolaganje Wehrmachtu.Nijemaca odobreni Mihailovićevi uvjeti: stvaranje zajedničke fronte protiv partizana u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori; njemačke okupacijske vlasti službeno su priznale četničko djelovanje; Mihailović je dobio novac za plaće četničkih vojnih časnika. Abwehr potkraj listopada izvještava da su se Mihailovićevi četnici potpuno stavili na raspolaganje Wehrmachtu.

U studenomu 1941., na svoju molbu, Mihailović se sastaje s njemačkim zapovjedništvom, pukovnikom Kogardom. Njemu je obećana četnička borba protiv partizana i medusobno nenapadanje. Mihailović je tražio znatnu vojno-materijalnu potporu. Predložio je da se Nijemci povuku u Niš i Beograd, jer da će četnici osiguravati promet i unutrašnjost Srbije.

Kongard mu nije povjerovao nego »...pokazao nekoliko fotografija zaklanih i izmasakriranih njemačkih vojnika, ubijenih blizu Kragujevca u listopadu 1941. Penisi su im bili odrezani i gurnuti u usta, što je vrsta masakriranja tipična za četnike«. Mihailović je tvrdio da su to počinili partizani. On je istodobno nudio pomoć i komunistu Titu u borbi protiv nacista. Osobno je s njim pregovarao 19. rujna i 26. listopada 1941. Mihailović je jedino održao obećanje dano nacistima. Njemačka i četnička suradnja, uz povremene napetosti, trajala je sve do njemačkoga povlačenja iz Srbije. U kolovozu 1944. Mihailović je od Nedića dobio novčanu pomoć za plaće, a Nedić je od Nijemaca dobio oružje i streljivo za četnike.

Ukorjenjivanje velikosrpske ideologije

Četnici su surađivali i s Talijanima. Prvi četnik u Hrvatskoj, Momčilo Đujić, bio je na vezi s Mihailovićem. Nakon kapitulacije fašističke Italije, Đujićevi su se četnici razbježali; jedan dio otišao je u partizane, a najveći dio surađivao je s Nijemcima. Đujić je uz pomoć Ljotičeve intervencije kod Nijemaca, sa svojih šest tisuća četnika i uz pomoć nacista, prešao u Sloveniju.

Potkraj rata Đujića su zarobili Saveznici, no ni tada nije pristao da se bori protiv Nijemaca. Velika preobrazba četnika u partizane dogodila se 1944. Godine 1943. u užoj je Srbiji bilo oko 22.000 partizana, a godinu dana poslije oko 204.000, ili ukupno u Srbiji - 264.000 partizana. Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju 17. kolovoza 1944. Mjesec dana poslije, kralj Petar II. iz Londona poziva svoje četnike da se pridruže partizanima. Kad su pod ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska iz četnika u partizane.

Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj i BiH partizanski je otpor tijekom cijeloga rata brojčano rastao. Rat u Srbiji završio je pola godine prije nego u Hrvatskoj i BiH. »Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva - jugoslavenskoga komunizma« (Philip J. Cohen). Suvremeno četništvo, kao nezaobilazna sastavnica velikosrpske politike - vidljivo je iz odluke beogradske skupštine - prilagođava se danas novim »europskim« standardima.

»Krajnje je zanimljivo zabilježiti kako se je u medijima Zapada nastojalo na svaki način opravdati srpske okrutnosti kao osvetu za prošlost, ili se nastojalo svijetu prikazati današnju Republiku Hrvatsku kao neposrednu nasljednicu ustaške nacističke države, a pritom se zaboravlja srdačna suradnja srpskih četnika generala Nedića s nacistima u lovu na Židove u Srbiji: sam Nedić je pisao Hitleru da se Srbija može smatrati prvom državom u kojoj je postignuto 'konačno rješenje' istrebljenjem 94 posto srpskih Židova« (Paolo Frusca, »Genocid na Balkanu u ime Velike Srbije«).

Srpski hegemonizam

Komunistička je Jugoslavija izrasla na masovnim likvidacijama Hrvata. Tijekom Drugoga svjetskoga rata to su činili četnici. Nakon rata na Bleiburgu 1945. učinjen je BleiburgKomunistička je Jugoslavija izrasla na masovnim likvidacijama Hrvata. Tijekom Drugoga svjetskoga rata to su činili četnici. Nakon rata na Bleiburgu 1945. učinjen je najveći pokolj Hrvata u povijesti, čiju šezdesetu obljetnicu obilježavamo upravo ove godine. Bleiburški zločin zajedničkim su snagama režirali London, Tito i velikosrbi. »Morali smo to uraditi da udovoljimo Srbima«, objasnio je Tito godine 1959. Ivanu Meštroviću.najveći pokolj Hrvata u povijesti, čiju šezdesetu obljetnicu obilježavamo upravo ove godine. Bleiburški zločin zajedničkim su snagama režirali London, Tito i velikosrbi. »Morali smo to uraditi da udovoljimo Srbima«, objasnio je Tito godine 1959. Ivanu Meštroviću.

Zbog toga se ne treba čuditi i ovoj istini: »Nema promjena u odnosu na prvu Jugoslaviju i brutalni svesrpski centrizam, Tito je sačuvao i uveo i u drugu Jugoslaviju neke temeljne elemente umjetnog srpskog hegemonizma (...) Srpska manjina u Hrvatskoj, oko 12 posto populacije, drži svu vlast: od sindikata do policije.« (Frusca citira Antu Ciligu).

Iz tih velikosrpskih perspektiva i preduvjeta, uopće se ne treba čuditi što krvoločan zločinac, četnik i velikosrpski koljač, Željko Ražnjatović Arkan, izjavljuje: »Borimo se za našu vjeru, Srpsku pravoslavnu crkvu, za veliku i jedinstvenu srpsku državu. Vjerujemo u srpskog Boga.« (Time, 6. prosinca 1993.).

Dvije »dijagnoze«

Prije njega, jedan od ključnih velikosrba u Hrvatskoj s kraja osamdesetih i na početku devedesetih, psihijatar Jovan Rašković, u svojoj knjizi »Luda zemlja« piše: »Mi smo Srbi Adamova roda, narod tragične i božanske sudbine; u postanku našeg etničkog identiteta spoj je neba i nacionalnog identiteta«.

Nad tim dvjema »dijagnozama«, koje gotovo nitko u Srbiji ne pobija - a u sebi uključuju terorizam i kontinuitet neviđenih zvjerstava - svaki narod u srpskom okružju mora se debelo zamisliti. Osobito Hrvati. Stanje srpske nacije s kraja osamdesetih i na početku devedesetih izgledalo je ovako: »Šest stotina godina nakon Dušana i sto godina nakon Pašića i Garašanina, Velika Srbija je još uvijek primarni cilj čitave vladajuće garniture« (Frusca).

Nenad Piskač
Vjesnik

Napomena: Vjesnik je u razdoblju od 14. ožujka 2005. do 24. travnja 2005. objavio podlistak u trideset i pet nastavaka pod egidom „Velikosrpska tvorevina na hrvatskom tlu: Izvorni dokumenti o djelovanju 'Republike srpske Krajine'" autora Nenada Piskača. Objavljujemo ga u cijelosti bez ikakvih dopuna s uredničkom opremom Vjesnika. (ur.)