Velikosrpska politika polako skida jugoslavensku krinku

Ove ćemo godine obilježiti desetu obljetnicu vojnoredarstvenih akcija »Bljesak« i »Oluja«, kojima je oslobođen najveći dio dotad okupiranih hrvatskih područja. Da bismo razumjeli što se prije deset godina dogodilo, moramo se, htjeli to ili ne, vratiti u povijest.

»Načertanije« (Plan) Ilije Garašanina (1812. - 1874.) i danas je temeljni plan stvaranja »velike Srbije« i najvažniji dokument srpske nacionalne i vanjske politike. Garašaninov »Plan« nastao je i predan Aleksandru Karađorđeviću godine 1844., kad je Srbija bila »turska vazalna kneževina«. On je prvi pisani program velikosrpske politike. Prvi je put u cijelosti objavljen 1906. kao »Program spoljne politike Ilije Garašanina na koncu 1844. godine«. Šezdeset godina čuvan je u tajnosti.

Iako neobrazovan, postao je ministar

Tko je bio Ilija Garašanin? Riječ je o neobrazovanom Srbinu, rođenom u Garašanima nedaleko od NačertanijeKako su u Garašaninovu planu sintetizirana velikosrpska načela, njegov se »Plan« može usporediti s kasnijim Hitlerovim »Mein Kampfom«. No dok su Nijemci kroz povijest stasali u veliki gospodarski, kulturni i politički narod, Srbi su i prije i nakon nastanka »Načertanija« bili brojem malen i uglavnom neprosvijećen i siromašan narod. U njemu je glavnu nacionalnu ulogu imala Srpska pravoslavna crkva (SPC), i to još od 1557., kada svi Srbi obnovom Pećke patrijaršije dolaze pod jednu crkvenu upravu.Kragujevca. Otac mu se zvao Milutin Savić. Iako neobrazovan, Garašanin je postao ministar unutarnjih poslova. Bio je i predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova. Zastupao je orijentaciju prema Francuskoj. Na unutarnjem planu zauzimao se za apsolutističku monarhiju »s osloncem na birokraciju i policiju«, a na vanjskome je vjerno provodio načela »Načertanija«. Ona su pak nastala nakon što je Garašanin modificirao tzv. južnoslavensku koncepciju poljskoga špijuna Franje Zacha u »prvu programsku formulaciju velikosrpske ideje«.

Zanimljivo je da »Načertanije« nastaju u doba kad Karl Marx piše »Prilog židovskom pitanju« (1843.), »Kritiku Hegelove filozofije državnog prava« (1843.) i »Ekonomsko-filozofske rukopise« (1844.).

Na početku prošloga stoljeća »Načertanije« iz tajnosti prelazi u izvršnu srpsku politiku. Kako su u Garašaninovu planu sintetizirana velikosrpska načela, njegov se »Plan« može usporediti s kasnijim Hitlerovim »Mein Kampfom«. No dok su Nijemci kroz povijest stasali u veliki gospodarski, kulturni i politički narod, Srbi su i prije i nakon nastanka »Načertanija« bili brojem malen i uglavnom neprosvijećen i siromašan narod. U njemu je glavnu nacionalnu ulogu imala Srpska pravoslavna crkva (SPC), i to još od 1557., kada svi Srbi obnovom Pećke patrijaršije dolaze pod jednu crkvenu upravu.

Mit o sjedinjenju »svih Srba«

Cilj SPC-ove nacionalne politike bio je učiniti Srbiju sljednicom Bizanta, što se, zbog sličnih ciljeva Rusije, svelo na svojedobno devetogodišnje »Dušanovo carstvo«. Godine 1920. Srpska TezaTemeljna teza, izvučena iz »Načertanija«, jest kako izvan uže Srbije žive »Srbi triju vjera«: pravoslavni, katolici i muslimani. Ta se teza uz pomoć mitova i povijesnih krivotvorina s vremenom pretvarala u operativnu polugu, poznatu kao »Srbi svi i svuda« Vuka Stefanovića Karadžića, koji je poručio Srbima: »Idite među Hrvate, jer Hrvati ne znaju ni krasti ni lagati. Vi lažite i kradite i uspjet ćete u svojim nakanama«. U »Načertaniju« se hrvatski narod i Hrvati, kao najstariji narod ne samo u srpskom okružju, uopće ne spominju. Ali se jasno kaže da je »temelj srpske politike da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju«.pravoslavna crkva »ujedinjuje se na cjelokupnom državnom teritoriju Kraljevine SHS«. To znači da je protegnula svoju jurisdikciju na zapad: na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata u sklopu Nezavisne države Hrvatske, ustanovljena je 4. travnja 1942. Hrvatska pravoslavna crkva, na čelu s prvim mitropolitom zagrebačkim, arhiepiskopom Germogenom. Nakon rata, komunistička je vlast raspustila HPC, a mitropolit Germogen je ubijen. Ponovno je vraćena jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve na ona područja kao i za vrijeme kraljevine. Tako je i danas »na prostoru bivše Jugoslavije«.

Postavljene ciljeve i planove velikosrpska je politika razradila u različitim segmentima: širenjem političkih, vjerskih i moralnih predodžaba i mitova te povijesnih krivotvorina, instrumentalizacijom srpske narodne kulture, kao i širenjem kulta srpske prošlosti, osobito »Dušanova carstva« i mita o sjedinjenju »svih Srba«. U teritorijalnom pogledu, Srbiju od »Načertanija« do danas zanimaju, za razliku od srednjovjekovnih težnji, zapadni teritoriji koje je osvojila Turska. U velikosrpske i svetosavske težnje uklopila se i uspostava Kraljevine SHS godine 1918., i komunističke Jugoslavije godine 1945.

Temeljna teza, izvučena iz »Načertanija«, jest kako izvan uže Srbije žive »Srbi triju vjera«: pravoslavni, katolici i muslimani. Ta se teza uz pomoć mitova i povijesnih krivotvorina s vremenom pretvarala u operativnu polugu, poznatu kao »Srbi svi i svuda« Vuka Stefanovića Karadžića, koji je poručio Srbima: »Idite među Hrvate, jer Hrvati ne znaju ni krasti ni lagati. Vi lažite i kradite i uspjet ćete u svojim nakanama«.

U »Načertaniju« se hrvatski narod i Hrvati, kao najstariji narod ne samo u srpskom okružju, uopće ne spominju. Ali se jasno kaže da je »temelj srpske politike da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju«.

»Temelji starog carstva srbskog«

Treba reći da je srpska država, čim su Turci otišli s Balkana, već imala definiranu »ideologiju o uskrsnuću Dušanova carstva«. Velikosrpski je stav izvučen iz »Načertanija« kako na bivšem turskom području može nastati samo srpska država, a ne neka južnoslavenska (što je tvrdio Zach). Toga stava Srbija se nije odrekla za trajanja dviju Jugoslavija. Ciljevi se, kako uči »Načertanije«, ovako ostvaruju: »Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom i dobrom temelju starog carstva srbskog, opet veliku novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla.«

Politiku oduzimanja »kamen po kamen« Hrvatska je počela bolno osjećati kad je godine 1918. ušla u državnu zajednicu sa Srbijom i Slovenijom. Kako je Garašaninov »Plan« u to doba u Srbiji bio već operativan, a hrvatska politika razmrvljena, baš kao i 1945., tako je Hrvatska tijekom dviju Jugoslavija, osim u kratkom razdoblju NDH, »kamen po kamen« teritorijalno postajala manja, a jednako tragično i demografski.

Iskorištavanje naivnih hrvatskih političara

Za dviju Jugoslavija osnovna velikosrpska teza prikrivala se jugoslavenstvom, i to sve do raspada SFRJ. Jugoslavija je u velikosrba postala zamjenom za nekadašnja »područja pod turskom vlašću«.

PrilagodbaDanas se velikosrpska ideja na operativnom i taktičkom planu prilagođava Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju zapadnoga Balkana (Zagreb, 2000.) i procesu »proširenja Europske unije«. Kao i prije u povijesti, velikosrpska politika prilagođava se i usklađuje s interesima Moskve, Londona i Pariza. U Hrvatskoj ona vješto koristi poznate hrvatske povijesne političke slabosti te naivne i zlonamjerne hrvatske političare.Temeljna teza, izvučena iz »Načertanija«, jest kako izvan uže Srbije žive »Srbi triju vjera«: pravoslavni, katolici i muslimani. Ta se teza uz pomoć mitova i povijesnih krivotvorina s vremenom pretvarala u operativnu polugu, poznatu kao »Srbi svi i svuda« Vuka Stefanovića Karadžića.

Danas se velikosrpska ideja na operativnom i taktičkom planu prilagođava Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju zapadnoga Balkana (Zagreb, 2000.) i procesu »proširenja Europske unije«. Kao i prije u povijesti, velikosrpska politika prilagođava se i usklađuje s interesima Moskve, Londona i Pariza. U Hrvatskoj ona vješto koristi poznate hrvatske povijesne političke slabosti te naivne i zlonamjerne hrvatske političare.

Tijekom pedesetogodišnjeg komunističkog totalitarizma u SFRJ, jugoslavenstvo je postalo ideološki kult i službena totalitarna politika, koja se zagovarala i u svijetu, na štetu afirmacije nacionalnih politika. Velikosrpska politika polako skida jugoslavensku krinku tek nakon Memoranduma SANU (1986.). To dokazuje kako se ona vješto prilagođava uvjetima u svjetskim, europskim i balkanskim relacijama.

Danas znamo ali još dovoljno ne shvaćamo razmjere notorne istine kako se u komunističku vlast ugradila još godine 1945. masovnim prelaskom četnika u partizane. Srbi i velikosrbi danas tu činjenicu otvoreno priznaju, za razliku od službene Hrvatske.

Od 1945., dakle, velikosrpska ideja djeluje kroz državna tijela: KPJ, SKJ, SPC, JNA, tajne službe, diplomaciju i ostalu jugoslavensku aparaturu. Istodobno se pothranjuje teza da su Srbi izvan Socijalističke Republike Srbije - ugroženi, te da njih i njihova prava treba dodatno zaštititi.

Nenad Piskač
Vjesnik

Napomena: Vjesnik je u razdoblju od 14. ožujka 2005. do 24. travnja 2005. objavio podlistak u trideset i pet nastavaka pod egidom „Velikosrpska tvorevina na hrvatskom tlu: „Izvorni dokumenti o djelovanju 'Republike srpske Krajine'" autora Nenada Piskača. Objavljujemo ga u cijelosti bez ikakvih dopuna s uredničkom opremom Vjesnika. (ur.)