Prvi junak Domovinskog rata
Omiljeni ratnik zbog svoje hrabrosti i srčanosti poginuo je kad je pokušavao izvući ranjenog suborca usred neprijateljske topničke paljbe Prvi komu treba dodijeliti odličje Junaka Domovinskog rata Splićanin je Goran Kliškić, heroj bez mrlje, koji je poginuo na dužnosti zapovjednika diverzantsko-izviđačke grupe 4. gardijske brigade spašavajući ranjenog suborca Ivicu Vucu u bitci na Bistrini kod Stona. Podržavajući inicijativu umirovljenog stožernog brigadira Ante Kotromanovića o uvođenju odličja koje bi se dodjeljivalo samo najistaknutijim herojima, to predlažu Kliškićevi suborci Ante Budimir Bekan zvani Buco, Augustin Drnas Tino, Goran Bajić Čobi i Izudin Bećirčić Ćelo.
Uvijek na čelu
Buco, Tino, Čobi i Ćelo kažu kako je žalosno da u nametnutom krvavom ratu nisu istaknuti najveći junaci kakvi su bili Kliškić i njemu slični. Goran Kliškić bio je u prvoj grupi hrvatskih dragovoljaca okupljenih u proljeće 1991. godine u Resniku. Aktivni sportaš, ljubitelj borilačkih vještina s crnim pojasom, postao je vrsni izviđač-diverzant. Suborci su ga zavoljeli od prvih borbenih akcija jer se nije izvlačio već je kao pravi junak uvijek bio na čelu. Nije se libio žrtvovati svoj život radi spašavanja suboraca. Učinio je to u dva navrata. Prvi put je teško ranjen i jedva je preživio, a drugi put platio je najvišu cijenu.
- Goran se našao ispred zapovjedništva s Ivicom Boškovićem kada je osjetio da će uz njih pasti granata. Bacio se na Boškovića, oborio ga na zemlju i pao po njemu, te mu tako spasio život. U trenutku kada se našao s Boškovićem ispod sebe rasprsnuti dijelovi projektila pogodili su ga u leđa - priča Bećirčić. Spašeni život suborca stajao ga je 30 šavova na leđima. S još nezacijeljenom ranom vratio se među svoje prekaljene suborce. Odbio je ponude da se smjesti na neku dužnost izvan bojišnice ili da ide na vojno školovanje.
Posljednju bitku Goran je vodio 24. ožujka 1992. godine kod mosta na Bistrini. Te njegove posljednje trenutke u knjizi “Braća po oružju” Bećirčić je ovako zabilježio: “Granate su padale opasno blizu ... Iznenada u bunker uleti Goran Kliškić. Jedna granata opet pade u našoj blizini. Tada smo čuli nečiji vrisak koji je proparao nebo iznad nas. Strah kojeg smo osjetili nije se mogao nikakvim riječima opisati. Goran i ja istrčali smo iz bunkera. Ivica Vuco ležao je nepomično na golom kamenju. Kada smo ga okrenuli bolno smo urliknuli. Geler mu je uništio glavu i izbio jedno oko. Tiho je krkljao. Bio je još živ.
- Izdrži Vuco, ječao sam... Najdraži prijatelj umire mi pred očima.
- Moramo ga iznijeti odavde – dreknu Goran.
Uzeo je Vucu ispod ruku, a ja za noge. Ponijeli smo ga prema bunkeru... Najednom se ispred nas prolomi strahovita eksplozija koja me zaslijepila i odbacila.
- Ajmeee meniii, majko! - čuo sam kao kroz maglu bolni uzvik Gorana Kliškića koji je pao pogođen gelerima.
Bol za prijateljima
Kada sam se nadljuskim naporima uspio podići na koljena osjetio sam da sam ranjen i da mi se niz lice zajedno s kišom slijeva krv. Dopuzao sam do Vuce i Gorana koji je teško disao. Zavukao sam noge ispod Gorana, a glavu mu stavio na svoje prsi i počeo natraške puzati prema bunkeru. U bunkeru sam ga zaštitio vrećama s pijeskom jer su geleri letjeli svuda okolo. Vratio sam se i na jedvite jade u bunker dovukao i Vucu. Okrenuo sam se Goranu. Bio je sav izbušen od gelera. Svo vrijeme sam urlikao pozivajući da mi netko pomogne. Molio sam Vucu i Gorana da ostanu živi. Molio. Obojica su umrli, a ja im nisam mogao pomoći. Bolove koji su mi razdirali tijelo nisam više osjećao. Bol za prijateljima, braćom po oružju, razdirala me stotine puta više”.
Zenga iz Zenice
Izudin Bećirčić Ćelo Hrvatsku je, kaže, držao svojom domovinom i nije dvojio stati u njezinu obranu u ljeto 1991. Za knjigu “Braća po oružju”, koju je tiskao u nakladi od svega 50 komada jer za više nije imao novca, kaže: “To sam jednostavno morao izbaciti iz sebe. Izišlo je poput erupcije”. Dan nakon što smo s njim razgovarali poslao nam je SMS poruku: “Sinoć sam sanjao Gorana i Vucu. Plakao sam cijelu noć.” Danas nema status branitelja, ali zato ima ožiljke od četiri ranjavanja. Živi teško i skromno u rodnoj Zenici gdje ga poznaju kao “zengu”.
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
