Svojim člankom Štrbac samo potvrdio pravu sliku o stanju duha u današnjoj Srbiji prema agresiji na Hrvatsku

Prije otprilike desetak dana na našemu smo Portalu objavili članak pod naslovom „Major Milan Tepić: Prava slika hrvatsko-srbijanskih odnosa". U tom smo članku upozorili na činjenicu da major JNA Milan Tepić – koji je 29. rujna 1991. godine digao u zrak skladište borbenih sredstava „Barutana" nedaleko Bjelovara, prilikom čega je poginulo 11 hrvatskih vojnika – u Srbiji danas uživa status narodnog heroja te da se po njemu nazivaju ulice i vojni ordeni. Taj smo primjer naveli kao pravu ilustraciju odnosa Srbije prema zločinima iz devedesetih, te istaknuli kako je s takvom Srbijom teško graditi dobrosusjedske odnose.

Začudo, isti je članak nešto vremena kasnije samo prenesen - bez posebnog objašnjenja - na stranici udruge „Veritas", čiji je predsjednik, kako znademo, bivši visoki dužnosnik vlade tzv. Republike srpske krajine Savo Štrbac.

No, tu čitavoj pripovijesti nije kraj, jer je Savo Štrbac jučer replicirao na naš prilog o majoru Tepiću, člankom koji je objavio u beogradskim novinama „Politika". Kako se i moglo očekivati, Štrbac nastoji konstruirati posve drugačiju sliku o ovome zaluđenom majoru JNA, te ga – nakon navođenja niza laži o Domovinskom ratu u Bjelovaru (recimo o Juri Šimiću, koji toga dana uopće nije bio u blizini vojarne) – proglašava ni manje ni više nego ratnim herojom. Čega se pametan stidi, budala se time ponosi, kaže stara izreka.

U članku Štrbac se izravno poziva na sadržaj priloga koji smo objavili na našemu Portalu (tom se temom uostalom nitko od hrvatskih medija, ako isključimo Portal HKV-a, ove godine nije ni bavio). U prilogu zato donosimo Štrbčev članak objavljen u „Politici". Mišljenja smo da taj članak daje vjernu sliku stanja u današnjoj Srbiji, koja s jedne strane ne priznaje agresiju na Republiku Hrvatsku, a s druge strane osobe koje su u toj agresiji sudjelovale proglašava "ratnim herojima" i imenuje po njima ulice.

Pritom treba imati na umu kako Štrbčev članak nije objavljen tek na stranici udruge "Veritas", koja se tijekom haaških suđenja svojom neobjektivnošću i lažima sama potpuno diskvalificirala, nego u jednima od najutjecajnijih novina u Srbiji. No, ako se prisjetimo da se je Štrbac telefonskim putem znao javljati i u emisijama HTV-a, onda nema ni najmanjeg razloga da ga ne objavljuju i visokotiražne srbijanske novine, zar ne?

D.D.

Savo Štrbac o majoru Tepiću: Heroj

U jutro u sedam sati i dvadeset minuta, 29. rujna 1991, pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) Republike Hrvatske započeli u opći napad na sve vojne objekte JNA u garnizonu Bjelovar, koji su već 15 dana bili pod totalnom blokadom.

Kako je izostala pomoć viših zapovjedništava JNA, a nastala situacija na koncu dana nije davala nikakve izglede za daljnju uspješnu obranu, zapovjednik 265. mehanizirane brigade, smještene u vojarni na Vojnoviću, pukovnik Rajko Kovačević naredio je obustavu daljnje obrane, odlaganje oružja, predaju vojnika i starješina i njihovo postrojavanje u krugu vojarne, nakon čega su oko 19 sati pripadnici ZNG-a ušli u vojarnuiz koje se više nije pružao nikakav otpor.

Po ulasku u vojarnu, Jure Šimić, u svojstvu predsednika Kriznog štaba Bjelovara, naredio je da se zarobljeni vojnici i starješine skinu do pojasa, a potom je iz stroja izveo zapovjednika Kovačevića i njegove pomoćnike, potpukovnika Miljka Vasića i kapetana prve klase Dragišu Jovanovića, odveo ih pedesetak metara dalje od stroja i u svakoga ispalio po dva metka iz pištolja, usmrtivši ih na licu mesta.

Pored trojice spomenutih oficira u toj vojarni poginula su još šestorica pripadnika JNA, a 59 oficira, podoficira i građanskih lica na službi u JNA i oko 250 vojnika je zarobljeno. Šestorica zarobljenih pripadnika JNA izdvojena su i zatvorena u policijsku postaju, odakle su ih, četiri dana kasnije, izvela uniformirana lica s fantomkama na glavama i streljali ih iste noći u šumi Česma, nedaleko od mjesta Malo Korenovo.

Dok je trajala borba za vojarnu na Vojnoviću, tridesetčetvorogodišnji major JNA Milan Tepić, zapovjednik skladišta borbenih sredstava „Barutana" u selu Bedenik, nedaleko od Bjelovara, s ciljem sprječavanja njegove predaje pripadnicima ZNG, digao ga je u zrak sa 170 tona eksplozivnih sredstava, i tom prilikom su stradali i on i vojnik, devetnaestogodišnji Stojadin Mirković, koji se, uprkos Tepićevoj naredbi, nije htio predati. Hrvatska strana je potvrdila gubitak 11 svojih vojnika, zbog čega su, poslje predaje, iz osvete, streljali zapovjednika straže na tom objektu, starijeg vodnika Ranka Stevanovića. Iza majora Tepića ostali su supruga, sin od osam i kćer od devet godina.

Predsjedništvo SFRJ je krajem 1991. proglasilo majora Milana Tepića narodnim herojem, posljednjim i jedinim u proteklom ratu. Njegovo ime danas nose ulice i vojarne u gradovima širom Srbije i Republike Srpske, a u njegovu čast Vojska Republike Srpske je ustanovila poseban Orden za zasluge u ratu.

U Komlencu kod Kozarske Dubice, rodnom mjestu majora Milana Tepića, i ove godine, uz nazočnost članova njegove obitelji, obilježena je godišnjica njegove herojske pogibije.

Dan kada je poginuo major Tepić u Bjelovaru se slavi kao Dan grada i kao Dan bjelovarskih branitelja. Neki hrvatski mediji, u slavljeničkom zanosu, žestoko kritiziraju odnos Srba prema majoru Tepiću, nazivajući ga „ratnim zločincem nad hrvatskim narodom".

Je li čin Milana Tepića zaista herojski?

Gledajući s pozicija tadašnje države SFRJ, u kojoj je jedina legalna vojska bila JNA, čin majora Tepića je nesumnjivo bio herojski. Naime, svjesno žrtvovanje vlastitog, jedinog i neponovljivog, života radi viših, državnih i nacionalnih, interesa, vodeći pri tom računa da se spase životi suborcima, a neprijatelju nanesu što veći gubitci, može se okvalificirati samo kao junački čin, što je sinonim i za herojstvo.

U srpskom narodu, barem od Kosovskog boja i Miloša Obilića, pa preko Stevana Sinđelića, koji su, potpuno svjesno, prvi krenuvši ubiti turskog sultana, a drugi dižući u zrak barutanu sa sobom, ali i sa svojim i neprijateljskim vojnicima, žrtvovali i svoj život, izgrađen je stereotip junaka. Turci su Obiliću odrubili glavu, ali su mu istovremeno iskazali divljenje i poštovanje na činu hrabrosti, dok su od glava mrtvih Sinđelićevih saboraca, iz osvete i straha, izgradili Ćele-kulu. Dižući u zrak 175 tona eksploziva sa sobom i neprijateljskim vojnicima, major Tepić je potvrdio takav stereotip srpskog junaka.

Tepić je i vojnik koji je položio zakletvu da će državu, koja se zvala SFRJ, čuvati i braniti i od vanjskog i od unutrašnjeg neprijatelja, a žrtvovanjem vlastitog života očuvao je vojničku čast na najbolji mogući način. Uz dužno žaljenje svih izgubljenih života, mišljenja sam da Srbi, s obje strane Drine, s punim pravom odaju počast Tepićevom žrtvovanju i njegovu junaštvu kroz već spomenute forme, što je uobičajeno i kod drugih naroda. Oni koji to ne razumiju, očito imaju problem s državnim, nacionalnim i vojničkim identitetom.

Savo Štrbac
Politika