Rano uskrsno jutro proljetnog dana, točnije 19. travnja 1992., oko 8,30 sati sjedio sam zavaljen u dotrajalom naslonjaču - u jednoj kući koja je bila polurazrušena od prethodnih silnih sukoba - te razmišljao o krvavom piru koji je prošla naša Dragovoljačka postrojba "Štraseri" tijekom 1991., a što nas još čeka. Držali smo položaj krajnjega desnog krila na obali rijeke Kupe, ispred samih silosa pred Petrinjom. Dio postrojbe prihvatio se kopanja zaštitnih rovova ispred same ruševine, odlozivši oružje na kupove četiri do pet metara od rovova. Najedanput kao da se zemlja rastvorila, osula se bliska paljba po našem položaju. Zatečeni situacijom reagirali smo instinktivno. (www.hkz.hr)

Petnaest godina nakon što je porušen, veći je dio grada, statistika kaže 80 posto obnovljen. Posjetitelj, međutim, svejedno na gotovo svakom koraku uočava da je strašan vihor rata poharao ovaj grad. I kada se, na papiru, taj statistički postotak obnove približi onom stopostotnom, Vukovar će pokazivati svoje rane. Očekivano jer to je mjesto najveće bitke u ratu koji je u devedesetim godinama 20. stoljeća devastirao prostor raspadajuće bivše zajednice. Ovdje je poginula trećina svih Hrvata i Srba stradalih u tom ratu. Psihološki i povijesno, to je grad koji ujedinjuje takve simbole kao što su Staljingrad, Bleiburg i Jasenovac. Politički aspekt stradanja grada uvijek će ostati dvojben. Je li se mogao spasiti grad i njegovi stanovnici, je li njihova žrtva bila slučajna, namjerna ili jednostavno sudbinska ostaje dvojbeno. Bitka za Vukovar, strogo vojnički gledano, naprotiv jest nedvojbena. Legendarna, no činjenična. (www.hercegovina24.info)

Danas, poslije deset godina, zamišljam njegovu vitku figuru, nasmiješeno lice i usta koja izgovaraju za nj već poslovični poziv: - Iđemo, rode! Potom bi Mate Vučak, zbog brzine i odlučnosti zvan Čigra, ušao u autobus, koji je po tko zna koji put odnio bojovnike iz Ciste Provo, općinskog središta u Imotskoj krajini, prema jednom od mnogobrojnih ratišta gdje su ginuli oni, sinovi i kćeri krajine, među kojima počasno mjesto svakako pripada desetini iz Ciste Velike, selu navedene općine. Pred kraj proljeća 1991. počeli su vježbati na Kamen mostu, mjesto nadomak Imotskog u kojemu su se u vrijeme jugo - soldateske skupljali rezervisti. Tu su od tristotinjak ljudi stvorene tri, kasnije glasovite, satnije (Bobanova, Tolićeva i Zdilarova) koje će biti temeljac još čuvenije i herojske Treće imotske bojne, čiji se rođendan slavi 1. lipnja 1991. godine. (www.imotski.hr)

Srpski zločini u Širokoj Kuli tijekom Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata, zorno svjedoče o pogubnosti hrvatske nagodbenjačke politike. Hrvatski se političari kmetskom podložnošću dodvoravaju svjetskim političkim mešetarima i bespogovorno izvršavaju njihove naloge. Rastaču hrvatsko zajedništvo, gaze po dostojanstvu, časti i ponosu svoga naroda. Po nalogu tih političkih mešetara sudilo se hrvatskim braniteljima u Rijeci, a sada se sudi u Den Haagu i Zagrebu.(www.hdpz.htnet )

Danas u vrijeme kompjutorske tehnike, kad je naš svijet toliko «opismenio svoju viziju» kojom ulazi u sutrašnjicu, ne smijemo zaboraviti činjenicu da su naši stari učili hrvatsku povijest po pjesmama koje su guslari gudili na svojim strunama. Pučki je pjesnik pretvarao priče u legende bez kojih brojni naraštaji zasigurno ne bi mogli maštati o onima koji su ostavili krv na braniku naše domovine.(www.imotski hr./junaci-domovinskog-rata)