Prijavljeno je 20 slučajeva seksualnih zvjerstava u ovom dijelu studije. Sedam su vezanih za logor Velepromet u gradu Vukovaru, a dogodili su se u zadnjem tjednu studenog 1991. Logor je služio kao veliki sabirni centar za tisuće civila uhvaćenih nekoliko dana nakon okupacije Vukovara. Bio je pod kontrolom Srba i "četnika" ,a zatočeni su bili hrvatski civili. Muškarci su bili tučeni po genitalijama i kastrirani. U jednom slučaju srpski vojnici , navodi se, prerezali testise i penis Hrvatu. U drugom slučaju žrtva je prijavila da je uzastopce bila tučena po genitalijama i da je sa grupom zatočenih muškaraca bio poredan u vrstu, genitalije su im povezali žicom i tako su morali hodati u krug po sobi u kojoj su bili zatočeni.( www.hdlskl.hr)

 

 

 

Krajem srpnja 1991. vraćamo se kući s mora i sutradan ujutro počinje rat u Vukovaru Kuća nam se nalazi izvan grada, između položaja naše vojske i vojske JNA. U kući smo cijelo vrijeme mama, brat (14 godina) i ja (19 godina)., a otac svaki drugi dan odlazi na posao u bolnicu. Polovicom desetog mjeseca oca mi zarobljavaju na putu od kuće do bolnici niški rezervisti. Nakon nekoliko sati niški rezervisti dolaze u našu kuću i vrše pretres i pri tome saznajemo da su oca odveli na ispitivanje u Negoslavce i da će biti brzo vraćen. 15-20 rezervista pretražuju kuću govoreći da netko s naše kuće puca na njih i da su u blizini tijekom noći postavljene mine, te nas ispituju tko ih je postavio. U jutarnjim satima sljedećeg dana ponovno dolazi 15-20 rezervista i žele nas odvesti u sabirni centar u Negoslavce. Mama, brat i ja ne želimo ići. Tada nam kažu da imaju naređenje:”Sve što stoji sruši, sve što hoda ubij” i da im je puno lakše pobiti nas u podrumu kuće ako ne pođemo s njima. Rekli su nam da nas vode na sigurno, da uzmemo nešto od osnovnih stvari, te da ćemo se iz Negoslavaca moći javiti rodbini i da možemo ići gdje god želimo. Izlazeći iz kuće prijete nam da ako pronađu i jedan metak u kući znaju gdje će nas naći. (www.hdlskl.hr )

 

 

 

Naši i srpski položaji bili su vrlo blizu. Svaki na svojoj strani šume a između čistina, grmlje, visoka trava... Bila je to prva srpska crta na kojoj su branili koridor . I jedna i druga strana je bila dobro utvrđena na svojim mjestima. Oni su znali gdje su naši rovovi i zemunice a mi smo znali za njihove. Noćna pucnjava je uvijek počinjala oko 9 na večer. Nakon večere i litre rakije Srbi su postajali hrabriji. Ipak, prvo su nas dozivali njihovi mobilizirani vojnici koji su htjeli komunicirati ...hmm. Glasovi su sablasno odjekivali u noći dok nekome nebi dosadilo i dok netko nebi opalio rafal prema drugoj strani. Tada bi oni nasuprot odgovorili s 5 rafala, pa onda opet ovi sa tromblonima, e onda se uključuju minobacači ...pa rokanje do u jutro.( www.hvidra.net )

 

 

Ovo je priča o pobjedi i porazu,... priča o junaštvu, hrabrosti, danas će reći ludosti... priča o slobodi i okovima, tronu i blatu, slavi... priča o zaboravu ! Ovo je priča iz prošlosti, pisana za budućnost... Priča kojoj je baš između te prošlosti i ove sadašnjosti izmijenjen dio sadržaja, neke stranice potrgane, krv kojom je pisana isprana ... Autori su, kao i oni u čija su srca upisali svoje snove, ostali baš na onim potrganim ili ispranim stranicama ... ili pak zalutali na onim svježe pisanim. A gdje su ostali njihovi snovi? Gdje je Istina?(uhd91.com)

 

 

 

I ja, kao i svaki pravi domoljub, bio sam Hrvatski vojnik. Usprkos velikom strahu, bezpogovorno sam slušao ponekad čudne naredbe. Bio sam pripadnik 153. Velikogoričke brigade. Jesen 92. godine ostat će mi u sijećanju do kraja života. Posavina (s koje li smo to strane rijeke Save bili?) bila je najteže otvoreno ratište. Na samu Malu Gospu letjeli su još i avioni i helikopteri i tukli po našim položajima. Bili smo nemoćni. Nikakvog oružja za protuzračnu obranu nismo imali. Samo puške. A i četnička pješadija napada. Vjerujte, da smo imali kamo pobjeći, pobjegli bi svi do jednoga. Jednostavno ništa ne možeš učiniti. Glavu promoliti. Tko se makne izvan zemunice - dobije metak. I tako svaki dan do dolaska smjene. Ali smjena ne dolazi jer ne mogu mobilizirati dovoljno ljudi koji će doći na 1. liniju. Panika je bila na svakom koraku i neizvjesnost. Četnici su se priključili na liniju (poljski telefon) i prisluškuju razgovor. Znaju sve i preduhitre nas u svakom pokušaju proboja. Po danu nekako i guramo, ali po noći je frka. Ništa ne vidiš, samo fijuču meci i padaju granate........( www.geocities.com )

 

 

Otvorio sam oči. Neartikulirano vikanje. Svi govore u jedan glas i kreću se po malom prostoru. Polumrak. Muhe bez glave. (Poslije sam shvatio da se nikome nije izlazilo iz zemunice.) Navukao sam čizme, nema vremena za vezivanje, i istrčao van. Ništa mi nije jasno. Pokušavam dokučiti što se događa. Stiže čovjek u maskirnoj uniformi. Krv mu se slijeva niz lice. Gleda kao zombi, izgubljeno. Mlad je i jak, krupan. Govori. Vraća se. Nas nekoliko trči za njim. Stežem kalaša u ruci, osjećam se kao jebeni Superman. Ulijećemo pravo u ničiju zemlju. Trčimo pognuti kroz nisko raslinje i grmlje. Nadam se da zna kuda ide, ja nemam pojma. Ekstaza vlada tijelom. Imam osjećaj da letim. Noge same trče. Mislim: idemo ravno u minsko polje. Ludnica. How cool. Prvi se zaustavlja. Dvojica na zemlji. Jedan sjedi, drugi leži nepomično. Mina desno i lijevo. Stoje, sablasno gledaju. Sitne rupice po maskirnim hlačama. Sjedi. Poprskan je po butinama, ne može se pomaknuti. (moticani.blogspot.com)

 

 

Zenica je grad u centralnoj Bosni udaljen od Sarajeva 70 km prema sjevero - zapadu. Prije rata Zenica je bila centar željezne industrije. Prema popisu stanovništva iz 1991 od 145.577 žitelja; oko 55.2 % su bili Muslimani; 15.6 % Hrvati i 15.5% Srbi. Početkom rata u grad je pristiglo oko 50.000 prognanika. 1.1.1993. muslimanske snage su iz hrvatskog dijela Zenice protjerale Hrvate i odmah se uselili u njihove kuće. Od 18.4. do 8.6.1993 vodila se bitka između Armije BiH i HVO, nakon koje je 520 Hrvata odvedeno u zatočeništvo u zatvor Zenica. Hrvati su prisiljeni napustiti Zenicu. Oni koji se nisu odazvali mobilizaciji, suđeni su i poslani u zatvor (70 osoba) ili u Muzičku školu (15 osoba). Na području Zenice je prijavljeno nekoliko logora. Svi su bili pod vlašću BiH vlade ili Muslimanskih snaga. ICRC je potvrdio 6 logora sa oko 500 zatočenika ukupno.(http://shp.bizhat.com)