Netko će se zapitati: Što ima djevojka od 23 godine pisati o ratu, o ratnim sjećanjima? Ta sjećanja, ti doživljaji uz koje sam odrastala, formirali su me osobom kakva sam sada, domoljubom, borcem u miru za boljitak svoje domovine. Bila sam bezbrižno petogodišnje dijete. Moj svijet se sastojao od zelenila obližnje šume, susjedova dvorišta, prolijećem procvalih trešanja, roditeljske ljubavi i pažnje. Rasla sam bezbrižno, sigurno.., tvrdila kako tatu volim više od mame, radovala se svakoj novoj barbiki, išla na izlete s uvijek nasmijanim roditeljima. Nekako, postepeno, a da toga nisam bila niti svjesna, stvari su se počele mijenjati... Znam da je mama gotovo opsesivno slušala vijesti na televiziji, pa zatim one na radiju, počela je odlaziti na neke poslovne sastanke (tako je meni tada rečeno). Ne, na tati nisam primjećivala promjene. (www.uhd91.com)

 

 

Drago nam je objaviti dvije pjesme hrvatskog branitelja Gorana Protege kojeg su žene Hrvatske Pozadinske fronte upoznale 1992. negdje oko Drniša. Žene Hrvatske pozadinske fronte su bile humanitarna organizacija žena koja je obilazila branitelje s potrebnim stvarima, ranjenike po bolnicama i pomagala djecu poginulih branitelja. Nakon Bljeska i Oluje, obilazili su oslobođena područja i rasčiščavali ruševine crkava.

 

 

 

Bilo je ljeto '91., kraj školske godine. U glavi su mi bili samo tulumi, cure, ekipa … Međutim, crni oblak s istoka polako je zatamnjivao nebo .. U ono vrijeme, neposredno prije eskalacije sukoba, imao sam „čvrstih“ 17 godina. Još koji mjesec i punoljetnost, a onda me više nitko neće moći zaustaviti. Tako nekako je i bilo, ali nisam dočekao još tih par mjeseci nego sam se nešto ranije uputio ….u rat. Iako, mislim da je meni rat počeo puno ranije, na neki moj način. Bio sam tinejdžer i imao sam neke druge prioritete, ali ipak sam bio svijestan što se događa, i nisam to mogao samo promatrati. Čudio sam se nekim ljudima oko sebe kako se prave da ne vide što se događa…. a rat sve bliže. (www.uhd91.com)

 

 

 

Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. …Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć ove veljače 2007. godine. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem... Klatno mijenja ritam : ma-sle-ni-ca, ma-sle.-ni-ca, ma-sle-ni…(www.uhd91.com)

 

 

 

Opet sam tražila tvoj grob među tisućama. Svi su sada okićeni cvijećem sa dopola dogorjelim lampionima. Sjećam se samo u magli one ¨“91 i mjesta gdje su te pokopali, a sada te ne mogu naći. Te kasne jeseni 91. imao si posjekotinu na unutrašnjoj strani dlana, to su ti sašili na kirurgiji u zadarskoj bolnici, a ja sam to svakodnevno previjala. Sedmi dan trebala sam izvaditi šavove.( www.domovinskirat.hr)

 

 

 

Grad jedan i jedna bitka akteri su priče što ga zapis vremena slavi. Treba izbjegavati smione dodatke. Svakako i slikovita nagađanja. Uneseni u priču o smrtnosti ljudskoj.. dočekaše i to jutro.. kao i mnoga prije toga dana. Svijeća je dogorijevala na stolu stacionara.. Okružena ćikovima i dimom...Oko stola stajali su ljudi. Nisu vidjeli lica jedan drugome.. ili barem tek su naslućivali sjene.. S onom ravnodušnošču... samo njima sklonom slušali su glas koji više s blagošću nego onom zapovjednom uvjerljivošću izdavao je zapovjed.Za Boj.Za akciju. Napokon. Siti bdijenja, stadoše po ko zna koji put pregledati svoja oružja. Sklapati ih i rasklapati. Škljocati.S tolikom prirodnošću Kao da oduvjek im pripad. Kao da je sastavni dio njihova tijela. Života njihova.Usna harmonika nekoga od njih rastezala je neku staru otrcanu hrvatsku tričarju..Ono u boj u boj vi junaćka braćo...Valjda zato što je stara-njima prikladna. Nebi li u njima pobudila adrenalin. (www.uhd91.com)

 

 

Proljetna nedjelja ko i svaka druga. Topao i sunčan dan, ulice pune ljudi... Kasno popodne, gotovo pred večer, provozao sam se biciklom do centra grada. Bicikl sam uvijek ostavljao u parku iza korza, odmah nasuprot vojarne . Dok sam zaključavao lokot na biciklu, primjetio sam na parkiralištu, odmah nasuprot ulaza u vojarnu, nekoliko ljudi kako nešto žučno raspravljaju. Zastao sam da vidim o čemu se radi, iz puke znatiželje.... S obzirom da nisam dobro razumio o čemu je riječ, malo sam im se približio. Tada sam čuo riječi tenk, rezervisti... Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam o čemu pričaju. Prije nekoliko minuta iz Bosne su stigli tenkovi, transporteri i kamioni sa rezervistama tzv. JNA. S obzirom da se vojarna nalazi u neposrednoj blizini rijeke Save i granice s Bosnom, kolona je vrlo brzo i neprimjetno stigla do vojarne . Međutim ipak su neki građani primjetili. Stanari susjednih zgrada su također to primjetili. Malo po malo na parkiralištu su se spontano počeli okupljati građani. Brzo sam otišao do korza i potražio ekipu . Saša, Crni i Šima bili su na uobičajenom mjestu na korzu, na «ćošku» kod Rupe. Korzo je od vojarne udaljen svega 100-tinjak metara. Kao i svake nedjelje bio je pun ljudi. Dok su se ispred vojarne spremali prosvjedi, samo 100 m dalje ljudi su bezbrižno šetali.(www.uhd91.com)

 

 

Tri dana nakon Nove Godine potpisano je tzv. „Sarajevsko primirje" između Hrvatske vojske i JNA i srpskih paravojnih potrojbi. 04.02.1992. naš Samostalni izvidnički vod poslan je u Županju a tamo smo dobili upute za daljnje zadaće. S obzirom da je upravo stupilo na snagu primirje, zadaća nam je bilo isključivo izviđanje terena u šumi Spačva prema okupiranom selu Lipovac koje se nalazilo gotovo na samoj granici sa Srbijom Srbi su Lipovac zauzeli još u Listopadu 1991.g. i to tek tri dana nakon što su se naše snage povukle iz Lipovca. Zbog čega su se naši povukli iz Lipovca bez borbe ostavit ću drugima da razmatraju.(uhd91.com)