Detalji

Objavljeno: 18. rujna 2009.

Povodom godišnjice smrti dr. Juraja Njavre (15. rujna 2008.) iz Hrvatskog slova donosimo prigodan članak Mladena Pavkovića objavljen u tom listu prije godinu dana. Riječ je o zanimljivom osvrtu, odnosno kratkom životopisu velikoga čovjeka i Hrvata. Ime dr. Njavre danas je, a tako će uvijek i ostati, jedna od glavnih asocijacija na borbu za slobodu i žrtvu koju je u Domovinskom ratu na svojim leđima ponio grad Vukovar. "Krajem kolovoza 1991. podrumski prozori pojedinih zgrada zaštićivani su vrećama punim pijeska ili drvima, daskama, gumama, krpama, svime što bi moglo zaustaviti gelere ili metke. Prilikom takvog postavljanja vreća na prozore u Borovo Commercu, na dojavu pete kolone od minobacačke granate poginulo je više ljudi, a među njima i jedno dijete. Sve ukupno je u Vukovaru od granata stradalo gotovo 80 djece. Najmlađe dijete koje je ubijeno imalo je šest mjeseci. Živjelo je s roditeljima na Mitnici" - pričao je ovaj legendarni doktor, koji je zajedno s dr. Vesnom Bosanac predložen i za Nobelovu nagradu za mir. "(M.Pavković)

Detalji

Objavljeno: 11. rujna 2009.

"Žene svjedoci" – Inicijativa ženskih humanitarnih nevladinih udruga Zagreb, Hrvatska - još je 2005. godine uputila otvoreno pismo Međunarodnom sudu u Haagu, Predsjedniku Vijeća Europe a osobno i haškoj tužiteljici Carli del Ponte. U popratnom pismu tužiteljicu su zamolile da ih primi kako bi mogle osobnim a i pismenim dokazima svjedočiti o agresiji i obrani u Domovinskom ratu. Nitko kao žene, majke, sestre nisu više mogle svjedočiti o stradanjima. Bile su prisutne u svakom kutku Domovine, zbrinjavale hrvatske i bošnjačke izbjeglice, putovale po svijetu tražeći pomoć i govoreći istinu. Stoga su smatrale da treba glasno i javno dignuti glas protiv neutemeljene optužnice za "udruženi zločinački pothvat" koja je podignuta u Haagu protiv naših generala. To je bilo doba najžešće hajke na Antu Gotovinu, a i na Hrvatsku općenito. Nikada od bivše tužiteljice nisu dobile nikakav odgovor. Pismo su proslijedile i na više adresa međunarodnih institucija za ljudska prava. Od domaćih organizacija za ljudska prava ( kao Babe, Centar Vesne Teršelić i dr.) znale su sa velikom vjerojatnošću da neće dobiti podršku, niti da će sama inicijativa, iako prenesena, izazvati bilo kakav medijski interes u Hrvatskoj. Ipak još i danas se nadaju da će pravda pobijediti. Ne žele vjerovati da je cijeli svijet sazdan na interesu, da zakulisne igre velikih i moćnih određuju sudbinu malih naroda. Netko je možda u tom okrutnom svijetu čuo njihove molbe i vapaje za istinom. Žrtve se ne mogu vratiti, ali im se mora vratiti dostojanstvo. U nastavku otvoreno pismo donosimo u cjelosti.(hkv)

Detalji

Objavljeno: 04. rujna 2009.

Tijekom 1990. godine u republikama bivše Jugoslavije održani su višestranački parlamentarni izbori. Prvi puta u dvadesetom stoljeću u Hrvatskoj osnovan je višestranački sabor novoosnovanih građanskih stranaka. Slično se dogodilo i u drugim republikama osim u Srbiji gdje je na vlasti ostala komunistička partija mijenjajući svoj naziv u socijalistička. http://sites.google.com

Detalji

Objavljeno: 28. kolovoza 2009.

Otvaram vam svoje srce... srce ranjeno patnjama moje Hrvatske, srce okovano nepravdom i lažima... ponižavano i gaženo ... srce ispunjeno tugom, razočaranjem, boli ... sputano... ali kuca. Kuca i svakim svojim otkucajem ispunjava cijelo moje biće neizrecivim ponosom ... neopisiv osjećaj...(www.uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 21. kolovoza 2009.

Dan je bio srijeda 21. 10. 1992. godine 03,00 sati ujutro kada smo dobili zapovijed da se ustanemo i da se spremimo pod punu ratnu spremu. Nije to bilo ništa novo niti nepoznato jer dan prije naši su krenuli u konačno oslobađanje hrvatskog sela Vidovice i tog dana su teškom mukom došli od četničkih crta obrane, a na nekim dijelovima i ušli u nju. Još večer prije pokreta naš zapovjednik Bizi nam je predočio da ćemo sutra mi morati odraditi glavni posao tj. što je moguće tiše ući u selo iza četničkih linija i njim s leđa skinuti neke bunkere da bi oslobodili put i očistili ulaz tenkovima u selo. (Strš,www.uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 24. srpnja 2009.

Ovih su dana oči ovog našeg napaćenog naroda opet usmjerene na branitelje. Ne zato što su sami, poniženi, uništeni praznim obećanjima i nadanjima, izloženi najtežim bolestima, iscrpljeni od preživljavanja u svakojakim neljudskim uvjetima, što nemaju za lijekove, a kamoli za sve ono što roditelji danas kupuju svojoj djeci i čime razvlače osmjehe na njihovim licima... Ne ni zato što odlaze kao sjene u koje su se nakon rata pretvorili... ne ni zato što sami skraćuju muke sebi i svojim najbližima... Ovoga puta ovaj nezahvalni, licemjerni narod čeka hoće li se ti neki branitelji odreći svojih „ visokih „ mirovina kako bi pomogli svojoj Domovini... ta njihova je... oni su je stvorili... neka je opet spase...(www.uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 10. srpnja 2009.

8. srpnja 2009. navršila se godina dana od kako je preminula, a 11. srpnja pokopana Kata Šoljić "vukovarska majka hrabrost". Rođena je 1922. godine, a u Drugom svjetskom ratu je izgubila četvoricu braće. Za vrijeme Domovinskog rata su joj poginuli sinovi Mijo, Mato, Ivo i Niko Šoljić. Njihove je posmrtne ostatke tražila čak 12 godina, a posljednje tijelo - Nikino - pronađeno je 2003. godine u neobilježenoj grobnici u blizini Sremske Mitrovice. Usprkos velikim žrtvama koje je ta velika žena i majka zajedno sa svojom djecom podnjela za Domovinu, godišnjica njene smrti u hrvatskim je medijima prošla gotovo neopaženo, što dovoljno govori koliko se danas u Lijepoj Našoj drži do ljudi kojima možemo zahvaliti slobodnu i samostalnu Hrvatsku i do vrijednosti Domovinskog rata općenito. (mmb)

Detalji

Objavljeno: 03. srpnja 2009.

 

Netko će se zapitati: Što ima djevojka od 23 godine pisati o ratu, o ratnim sjećanjima? Ta sjećanja, ti doživljaji uz koje sam odrastala, formirali su me osobom kakva sam sada, domoljubom, borcem u miru za boljitak svoje domovine. Bila sam bezbrižno petogodišnje dijete. Moj svijet se sastojao od zelenila obližnje šume, susjedova dvorišta, prolijećem procvalih trešanja, roditeljske ljubavi i pažnje. Rasla sam bezbrižno, sigurno.., tvrdila kako tatu volim više od mame, radovala se svakoj novoj barbiki, išla na izlete s uvijek nasmijanim roditeljima. Nekako, postepeno, a da toga nisam bila niti svjesna, stvari su se počele mijenjati... Znam da je mama gotovo opsesivno slušala vijesti na televiziji, pa zatim one na radiju, počela je odlaziti na neke poslovne sastanke (tako je meni tada rečeno). Ne, na tati nisam primjećivala promjene. (www.uhd91.com)