Sit gladnom ne vjeruje

Noć, ista kao i svaka druga, ali opet različita. I ako različita nije nepoznata, bilo ih je i prije, a znam da će ih biti još i da će bit sve češće. Nekakav nemir u meni, i samo glumim da ne znam što se događa, jer mi je i te kako jasno, pa kolikogod odbijao sebi priznati, svjestan sam da se bude „demoni" u meni. Svjestan sam da se sve teže s tim borim i da sve češće moram smišljati svakojake razloga da izađem van iz kuće. Ne želim obitelj opterećivati s tim, ne trebaju djeca da me vide takvog. Izlazim iz kuće i hvatam hladni zimski zrak koji mi puni ono pluća što mi je ostalo. Gledam pejzaž obasjan mjesečinom na prijelazu iz zime u proljeće. Lijep je, moj , domaći.... Gledam oranice, šume u daljini, sablasne hrastove međaše i još sablasnije stare šljivike. Gledam tako i slušam tišinu.

U trenutku sve mi se vrati, sve ono što sam proživio. Čujem rafal iz kalašnjikova, udaljene detonacije, pa opet rafal. Mislim, eno netko razbija san i monotoniju. Netko bijes baca kroz cijev puške. Čujem vojnike kako šapuću, poneki zveket oružja. Sve je tako živo i tako stvarno. Kako se pojavi tako i nestane, i sve opet utihne.

Na koži počinjem osjećati prohladni sjeverac koji prodire kroz oskudne komade odjeća koje imam na sebi. Dobro je, srce manje tuče, čist zrak mi pročisti mozak, hladnoća me vraća u zbilju. U zbilju, među ljude, tamo gdje čujem kako neki kažu da je rat bio davno i da je to prošlo svršeno vrijeme. Za njih to više ništa nije stvarno. A ja, kad čujem takve priče, samo stisnem zube jače, pa se kad-kad ugrizem za usnu da ne progovorim, da ne izustim. Sit gladnom ne vjeruje i nikad mu neće vjerovati. Ali ponekad samo ponekad skupim dovoljno snage da nekom kažem, da nekome objasnim da ništa još nije prošlo, da rat još nije završio. Jar ako jeste kako to da me rane bole više nego ikada? Svakim danom, svakom narednom godinom sve su svježije i sve ih teže podnosim. Kako je moguće da je rat prošao kad ga mnogi još proživljavaju svake noći, bude se iz sna okupani znojem, a nakon svega ponovo idu u krevet unezvijereno gledajući u plafon bojeći se ponovno zaspati. Ako je rat završio i ako je to prošlo svršeno vrijeme, zašto mi moji prijatelji još nedostaju, zašto ih nisam zaboravio, prebolio, zašto još imam rupe u duši. Da li je rat prošao i za one majke koje još neutješno plaču na grobovima svoji sinova, plaču i grle one kamene ploče koje samo čudom nisu još ocvale od suza. Da li je i za njih prošao rat i da li je i za njih sve to bilo tako davno i tako daleko. I znate što, ironija je da su te majke sretne, jer imaju grob na kojem će plakati, imaju kamen na koji će se nasloniti. Kako je onim majkama i očevima koji toga nemaju? Kako je provesti godine čekajući da te netko „obraduje" s viješću da je našao komad odjeće ili komad tijela tvog djeteta? Kako je provesti život s jednom jedinom željom, a to je da se dobije prilika iskopati grob u koji ćeš sahraniti svoje dijete. Dali je i za njih rat gotov? Ne gospodine rat nije gotov, on još traje i još živi u nama, a vi koji tvrdite da je to bilo davno i da je to daleko iza nas, vjerujem da to tvrdite samo zato što ste vi bili daleko od njega. Sit gladnome ne vjeruje dragi moj gospodine, i nikada mu neće niti vjerovati, tako ni vi ne vjerujete nama.

I onda zašutim, malo spustim glavu i s njom odmahnem lijevo-desno, kao da sam sebi govorim da ne vrijedi. Stisnem zube još jače, na silu iskapim svoje piće i odem. Odem, ali ne požalim što sam išta rekao, nego samo ne mogu vjerovati da postoje ljudi s tako površnim razmišljanjem o svemu što se desilo o svemu što se odigralo. Zar se tako brzo sve zaboravi, pa i ako se oprostilo zar se zaboravilo? Ali onda mi kroz glavu opet prođe ta stara narodna izreka „Sit gladnome ne vjeruje" i kad se zadubim u samu bit, shvatim njezinu surovu istinitost. Sutra je novi dan, nova nadanja, novi snovi, idemo dalje, možda jednom ali zaista možda jednom svane neki drugačiji dan. Do tada.......

Strš
www.uhd91.com