Zemun – Bleiburg - Zemun

Križni putovi Hrvata još uvijek bez znamena

Je li konačno došlo vrijeme da se znamenima označe sve jame i grobišta iz doba komunističkog zločinačkog terora, i to prvenstveno prema Hrvatima?! Ovo štivo svjedoči o manje poznatim nedjelima kroz nekoliko crtica kakvih je tijekom II. rata i njegova poraća bilo na desetke tisuća diljem domovine Hrvatske.

Zločin u Kočevskom Rogu

Taj i mnogi drugi zločini od II. svjetskog sve do Domovinskog rata su se zbili u režiji ratnog zločinca Sime Dubajića (1923.-2009.) što i on javno priznaje i opisuje u autobiografskoj knjizi "Život, grijeh i kajanje - od Kistanja do Kočevskog Roga". Prestrašno je da je taj megazločinac umro u starosti bez kazne za svoja zlodjela. Da je on bio samo jedan?! Danas mediji svekolikom puku hrvatskom otkrivaju svu tragediju, kojom nam pretežito srbokomunisti i njihovi slugani u prošloj državi u ime pravednog antifašizma podmetnuli svoju boljševiziranu strahovladu. Pravda je spora, ali dostižna!

Nadsvođu sličan spomen na pokolj pretežito Hrvata u II. ratu na Kočevskom rogu u Sloveniji

Stoga je naslov ovoga štiva tek metafora svim Scilama i Haribdama koje su do slobode 1991. i Hrvatska i Hrvati morali proći, i to osobito od sredine XIX. stoljeća od kada su neki naši uglednici, dobronamjernim Strossmayerom nadahnuti, pokušavali ostvariti ravnopravnu i poštenu suradnju s istočnim raščansko-vlaško-srpsko-četničkim susjedima, a što se pokazalo nemogućom misijom. Posljedice takvih loših procjena i danas traju, iako još i iz toga ili tome bliskog doba imamo jasna upozorenja nekolicine hrvatskih uglednika Blaža Lorkovića (1839. – 1892.) koji u Naše gore list 1865. piše lucidni esej Hrvati i Srbi te jezgroviti članak Milana Kerdića (1856. – 1900.) u Posavska Hrvatska 1894. Hrvati, budite samo za Hrvate! Njihove u pučanstvu premalo poznate zapise treba i sada i uvijek čitati i pamtiti – ako mislimo opstati?!

U srpskoj povijesnoj misli na temeljima mitova i laži te uz punu i stalnu potporu svoje crkve iznjedrena je genocidno-hegemonska politika. Ta politika traje od željenih počela crkvene samostalnosti iz XIII. i XIV. stoljeća, da bi se sredinom XIX., i to pri naziranju svoje konačne autokefalnosti, koja je u kanonskom smislu dobivena tek 1879. - razvila do neslućene velikosrpske zle potke s ciljem stvaranja Velike Srbije na uštrb teritorija i biološkog bivstva susjednih naroda, a posebice Hrvata. Od uputa Vuka Karadžića 1836. – Svi i svuda Srbi, preko onih Ilije Garašanina 1844. - Načertanije: Program spoljne i nacionalne politike Srbije te memoranduma Ljubomira Stojanovića i Aleksandra Belića  Carskoj Rusiji 1915. - Suvremeno srpsko nacionalno pitanje do  Stevana Moljevića 1941. - Homogena Srbija kao i Čosića  sa skupinom akademika 1986. - Memorandum SANU - u svekolikom srpstvu razvija se nevjerojatna mržnja prema svima i svakome! Srbi to u svojoj historiografiji ne prikrivaju i o tome snažno lobiraju svijetom, ne libeći se neistina što i spomenuti akademik Dobrica Čosić prije par godina u tisku potvrđuje: Ratove smo obično gubili, a onda lažima dobivali više nego da smo u njima pobijedili. Sve to rezultiralo je stogodišnjim neviđenim zločinima nad Hrvatima i ostalim nesrbima.

Od bezbrojnih dokaza o tome ovdje tek primjerice, i to: 1914. u hrvatskom srijemskom selu Surčinu srpska vojska u povlačenju pred austrijskom vojskom čini: bjesomučno klanje i ubijanje muškaraca, čak i onih koji napustiše austrijsku vojsku prebjegavši na srpsku stranu, te istovremeno u tom tada još hrvatskom selu provodi i užasno silovanje djevojaka i žena do smrti; 1918. na Trgu bana Josipa Jelačića na Krvavi četvrtak u Zagrebu angjelinovićsrbožandarskom strojnicom nasumice se ubijalo razvojačeni puk i građane, koji su u raspadu carstva po I. ratu zahtijevali slobodnu Hrvatsku kao i mnogi drugi narodi toga područja; u vrijeme versajske Jugoslavije: 1928. ubojstvo hrvatskih vođa u beogradskom parlamentu; 1935. Sibinjske i Ruščičke te 1937. Senjske i koje sve ne žrtve, a sve to samo radi toga što izvjesiše narodni barjak crven-bijeli-plavi i što dignuše glas i ustaše protiv velikosrpske diktature ili kao u Senju iz žandarske zle obijesti bez ikakvog povoda.

Tako i raščani i prečani sustavno rade i danas promičući protivljenje našoj proslavi Oluje i Dana pobjede - istovremeno utemeljujući novu lažnu mitomaniju o istjeranom narodu sa šireg područja Knina 1995., i to od ustaša, koje kao sinonim za Hrvate ne prestaju isticati i lagati svijetom već oko osamdeset godina. Usuprot tome prava je istina da su svoj narod sami protjerali te bježeći pred hrvatskom vojskom s kamionima i tenkovima djelomice ih čak i pregazili! Naša licemjerna akcija svemu državno je financiranje obnove spomenika četničkom ustanku u Lici, koji je od srpnja 1941. imao samo jedan jedini cilj ubijanje Hrvata u suradnji s talijanskim fašistima, a tek manji dio se kasnije priklonio partizanima.

U duhu stiha Ivana Mažuranića: ''Boj se onog tko je viko, Bez golema mrijet jada!'' - treba zabilježiti da je srpski akademik Vaso Čubrilović upozorio Slobodana Miloševića: ''Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima, jer ćeš taj rat izgubiti!''

Crtica iz Hrtkovaca u Srijemu

U studenom 1944. iza i u vrijeme prolaza posrbljene partizanske vojske kroz Hrtkovce u Srijemu privode se malim križnim putom do Save oko 30 u selu nađenih mladića i odraslih muškaraca, i to Hrvata i drugih nesrba te ih strojnicom poubijaju i bace u rijeku. Slučajnošću preživljava jedan četrnaestogodišnji dječak, koji je i danas živ. Zbivanja je zabilježio kasniji hrtkovački župnik otac Ilija Martinović (1940.-1998.).

Autoru je događaj ispričan iz oba vrela. Pitam – je li je tim žrtvama u Hrtkovcima podignut znamen i spomen ploča?

Crtica iz Srijemske Mitrovice

Pred zimu 1944. u i oko srijemskog fronta užasna svakodnevna ubijanja srijemskih Hrvata na širem prostoru Srijemske Mitrovice toliko su bila  prevršila mjeru da su čak i partizanske vlasti bile prisiljene potražiti pomoć protiv orgijanja četnika tada već u partizanskoj vojsci. U početku su ubijane ciljane osobe, a kasnije nasumice ulaze u hrvatske kuće i bez ikakva suda likvidiraju cijele obitelji.

Od tada i potječe četnička izrijeka: Ubijamo Hrvate ko' kerove pod tarabom! Po komandi u to područje su ubrzanim maršom stigle Dalmatinske brigade da zaustave ta zlosrpska zločinstva nad hrvatskim narodom.

Ni imena žrtava nije se smjelo spomenuti u komunističkoj Jugoslaviji. Prvi četnički zločin u Srijemskoj Mitrovici dogodio se zapravo davnog 10. travnja 1941. kada su pred majkom još živom sinu nožem iščupali srce, i to Ivanu Rajnoviću, mirnom čovjeku i radniku.

Danas kad je u Srijemskoj Mitrovici uspostavljena Biskupija Srijemska za nadati se je da će se izgraditi i znamen za hrvatske žrtve, i to kako one iz II. rata, tako i one logorske iz Domovinskog rata, možda, u izgledu golubice autora Slavomira Drinkovića dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Danas kad je u Srijemskoj Mitrovici uspostavljena Biskupija Srijemska za nadati se je da će se izgraditi i znamen za hrvatske žrtve, i to kako one iz II. rata, tako i one logorske iz Domovinskog rata, možda, u izgledu golubice autora Slavomira Drinkovića dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Boravkom u tom gradu 1975. s danas pokojnim profesorom Ivanom Mežnarićem, po majci Mitrovčaninom, imao sam priliku čuti i osobna kazivanja o ratnim strahotama, koje su tek neki jedva preživjeli. Sreća da ih je puno izbjeglo, ali nažalost i djelomice dospjelo u grotlo Bleiburga!

Crtica iz Starih Mikanovaca: Mir i slava mučenicima

Na zajedničkom spomenu upisanom 1. svibnja 2008. (Šimo Frković, Mikanovci Bleiburg Amerika, 2005.) nalazi se poimence, kao malogdje u nas, zajednički popis svih žrtava od 1941. do svršetka Domovinskog rata. Velika je šteta što popis nije obuhvatio i žrtve u i oko I. svjetskog rata! Od 167 imena žrtava 64 se odnosi na pripadnike hrvatske vojske, a 43 pak partizanske – koji su poginuli na bojišnicama diljem Hrvatske i Europe te 7 Židova i 33 Roma protjeranih od Nijemaca i nestalih u njihovim logorima, dok ih je 16 ubijeno iza prolaza tzv. Srijemskog fronta u četničko-partizanskom iživljavanju, kao i četvorica bojovnika u Domovinskom ratu.

Od skupine zarobljenih 17. studenoga 1944. i ubijenih 5. siječnja 1945. opisati ću muke, iste svima, samo jednog čovjeka, i to Stipe Petričevića (1909.-1945.) te životni put jedine preživjele Marije Abjanić (1903.-1989.) od koje je o svemu i ostao izrečeni trag. Svi stradalnici u toj skupini imali su samo jedan grijeh, i to bili su radišni ljudi i Hrvati!

Navedenog nadnevka iz veće vojne grupe pridošle u selo izdvojena četnička trojka naoružana do zuba iz srpskog sela Bobote i jedan domaći partizan provaljuju u Petričevića kuću i odvode Stipu i druge iz sela i okolice, na mali Križni put tijekom kojeg su izloženi strahovitim mučenjima kroz više od mjesec dana krivudavih vodanja i noćenja po stanovima - gospodarskim zgradama na pašnjacima i poljima izvan sela da bi njega i cijelu skupinu konačno doveli pred tzv. Oznin vojni sud u Podgorju. Predsjednik suda zvani „šubara", donedavni četnik iz Bobote, osudio ih je na smrt i odmah su strijeljani, a Mariju Abjanić  na 10  godina  prisilnog rada. Marija je uspjela ranije izaći iz zatvora i pridružiti se sinu Boži Abjaniću (1923.-2005.), velikom lobistu u USA za istinu o našoj domovini, koji se kao hrvatski vojnik među malobrojnima uspio kod Bleiburga probiti na zapad.

Crtica iz Zagreba

Mnogi autori bilježe tisuće ubojstava u gradu Zagrebu i njegovom širem području, i to od 8. svibnja 1945., nakon prvotnog ulaska samo srpskih jedinica i zapovjednika u grad, koja nažalost nisu bitno zaustavljena niti nakon namjerno zakašnjelog dolaska i hrvatskih partizanskih jedinica. Zapovijedima s titovskog vrha uspostavljenu zločinačku matricu se još mjesecima nije dalo zaustaviti. To zlo i dokumentima potkrijepljene riječi s naznakama otkrivanja prikrivanih grobišta - sve više izlaze na javu.

Za izdvojiti je i nebrigu i progon preživjele djece s majkama i nezbrinutom siročadi o čemu 2008. nadahnuto govori i piše Nikola Debelić: Osvrt na sudbine članova obitelji likvidiranih hrvatskih zarobljenika i civila. O tome se u bivšoj državi nije smjelo ni pisnuti, jer ode glava dok se danas za neke još ili do nedavno žive aktere tih zločina traži veličanje i nerazumljiva pravda. Umjesto i bez osvećivanja, barem tišina, ako ne javna isprika i pokajanje, i to radi pijeteta prema nevinim žrtvama te znamen u obliku spomenika na  zagrebačkom Trgu žrtava.

Crtica iz Suhopolja

U zapisniku sa sastanka partizanskih boraca Suhopolja, 25. srpnja 1945., koji je upućen Andriji Hebrangu ocu - stoji: Pred oko mjesec dana dotjerano je u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika, koje su otpremili u obližnju šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije isprebijali, pa su onda klali. Ovi isti koji su bili u V. proleterskoj Crnogorskoj brigadi govorili su narodu kako su ih klali te da su ranije bili četnici, a sada su prešli u partizane. Iz toga se može zaključiti, da ovi Srbi sada kao četnici pod partizanskom maskom kolju nemile Hrvate. Prije nego što su prešli na klanje brusili su po kućama noževe i skupljali štrikove. Na ovo narod ne gleda dobro, time je također krnjen dosadašnji probitak.

Što na ovo reći, do li jednostavno: Užas, a znamena nigdje?!

Crtica o Josipu Vidakoviću (1912. – 1981.) iz Zadubravlja kraj Slavonskog Broda

Krajem travnja 1945. napustio je hrvatsko domobranstvo potiskivano potpuno posrbljenim zapovjednicima i jedinicama nadolazećim s istoka sve od Zemuna, i to negdje na prostoru između Bjelovara i Zagreba, a da bi izbjegao zarobljavanje i ubijanje, koje su činile preobučene četničke horde iza linije fronta. U sveopćoj zbrci bio je prisiljen kretati se prema jugu skoro do područja Slunja.

Od tamo je krenuo natrag kroz Banovinu gdje je zamalo uletio u šumu među donedavne četnike još uvijek sa šubarama ali i zvijezdom na njima, koji su orgijali nad kao stoka dotjeravanim Hrvatima pretežito civilima, čije  se  skupine  nisu  uspjele  priključiti  koloni  prema  Sloveniji ili su bili jednostavno dovlačeni iz okolnih hrvatskih naselja i kojima je živima paljeno  lice  i  kosa.   Zgrožen  viđenim  uspio  se  je  sa  šireg  područja Gvozda probiti do Kostajnice i priječi Unu te kod sela Lonje vratiti na lijevu obalu Save.

Preobučen u šokačkog seljaka s motikom preko ramena nastavio je višemjesečni put, dug još oko 200 km, kružeći i skrivajući se do dolaska u rodno Zadubravlje, gdje kod brata Đure i majke Mare do sredine 1946. živio je sakriven u sijenu na štaglju. U to vrijeme priključio se i zaposlio u radnoj skupini mjernika (jedan od njih je spavao u njihovoj kući), koji su izvodili prethodne geodetske izmjere na trasi budućeg autoputa na kojem su izvedbeni radovi započeli tek 1. siječnja 1948. Oženio se kao stariji momak 1955. i sa svojom puno mlađom ženom Mandom uspješno su iznjedrili dva sina, i to Marka 1956. i Ivana 1957. Njihov sin Marko zaposlen u Đuri Đakoviću u Slav. Brodu kao dragovoljac, a nakon obuke u Lučkom i tenkista, proveo je Domovinski rat skoro na svim bojišnicama.

Crtica iz Štitara na crkveni god

U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, i to autor ovog članka kao dvanaestogodišnjak i majčina sestra učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima.

Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu - su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.

Crtica o likvidaciji Emerika Gašića u Komletincima

Emerik Gašić (1904.-1947.), svećenik, erudit, poliglot, pisac i povjesničar. Kratkog, ali impresivnog životnog puta. Župnik je u rodnim Komletincima po vlastitom zahtjevu, i to od 1938. do mučeničke smrti. U II. svjetskom ratu pomaže puku bez obzira na nacionalnost. Sumnjiv svim vlastima. Jedva preživljava četnički nož 1944., i to nadošlom baš iz područja nedalekih Srijemskih Laza iz kojeg je spašavao i puno pomagao pravoslavnom puku u ratnim vremenima. Nakon 1945. ne miri se s takvim stanjem i ne libi se javno upozoravati na besmislene zločine u župi i okolici. Posebni Udbin eskadron smrti stiže iz Vinkovaca u Komletince te ga muči i bez suda likvidira u noći 18. na 19. svibnja 1947. Nije mu pomoglo ni to što je od 1943. bio član partizanskog NOO u svom selu, jer nosio je preveliki grijeh – bio je izvanredan intelektualac i Hrvat!

Varaždin, Dravska šuma, 2004.: spomen obilježje komunističkih zločina je do sada smjelo biti tek tamo negdje u šumi – iako bi zbog svoje brojnosti i okrutnosti za nezaborav naraštajima trebalo resiti najistaknutije trgove u gradovima i naseljima diljem Hrvatske!

Što reći i što misliti kada donedavni vrhovnik javno u medijima donekle i presuđuje i opravdava stravične zločine, uključene u pojmove Bleiburga i Križnih putova – nazivajući ih osvetom, koja po njemu izgleda za jedne važi, a za druge ne?! Nameće se pitanje: Gdje, od koga i kada bi onda takva osveta trebala započeti?! Ova izjava građanina vrhovnika je prestrašna, jer i jedna jedina nevina žrtva, bez obzira na narodnost i vjeru, prevelik je zločin i vrijedna je spomena i znamena, a osim toga - intelektualac ne presuđuje, on prosuđuje! Zato i dobre i grde povijesne događaje valja danomice ponavljati i novim dokazima čvrsto utemeljiti, pa na njima izgraditi hrvatski domoljubni program istine i pravde, ali i dobro poučene poklisare razaslati planetom te ga tako objaviti i gradu i svijetu zadovoljavajući i hudoj i dobronamjernoj bjelosvjetskoj znatiželji, jer premnogi već govore i pišu da su zaborav i šutnja hrvatski neoprostivi grijeh?! Velika je stvar životom doteći događaje da konačno neće ostati zataškani i neobilježeni prestrašni zločini komunizma, a što se upravo nazire u medijima i mnogim najavama uvaženih osoba iz javnih, društvenih i političkih ustanova u nas.

Stoga treba poslušati kardinala Josipa Bozanića: ''...zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja...'', jer znamenom nezabilježena i/ili neizrečena istina, gora je od laži!

Božidar Ručević, član HKV-a
(Djelomice prema štivu istog autora za V. Kongres HŽD-a, Zagreb 2010.)