Dva svjedočanstva iz jugoslavenskih kaznionica

Skupina žena „Krug", 5. svibnja 2010. u Zagrebu organizirala je godišnju komemoraciju za žrtve Bleiburga i Križnih putova. Zamisao ima za cilj održavanje redovitih godišnjih komemoracija u Zagrebu, te u drugim hrvatskim gradovima, uz središnju komemoraciju koja se održava na Bleiburškom polju u Austriji. Ovogodišnja komemoracija bila je posvećena mladim ljudima umorenim u jugoslavenskim kaznionicama. Jugoslavenski su zatvori naime bili jedan od tužnih hrvatskih križnih putova. Samo u zatvorima današnje Republike Hrvatske robijalo je 40 000 političkih zatvorenika, a najmanje je 400 njih tijekom odsluženja kazne likvidirano ili je umrlo od posljedica mučenja. U nastavku donosimo dva od osam svjedočanstava izloženih na komemoraciji, jedno o stradanju Zvonimira Panića i jedno o stradanju Vjekoslava Balina.

Zvonimir Panić

Zvonimir Panić je bio dječak kada su ga zatvorili. Imao je 16 godina i 3 mjeseca. Bio je sin seljaka iz sela Podturna kraj Čakovca. U Čakovcu je išao u gimnaziju. Bio je osuđen na dvadeset godina, kao pomagač križara.

U kaznionici je bio uvršten u kazneni bataljun. U kazneni bataljun se bacalo zatvorenike za koje se mislio da ih je najteže slomiti te da ih treba uništiti.

Milicionari su udarali šakama, čizmama, toljagama, željeznim šipkama. Ljude su gušili, vezali ih lancima da im noge ne dopru do poda, fiksirali im noge uz glavu, bacali ih polugole u ledene samice, izvodili ih na hinjene egzekucije, ozljeđivali ih. Osuđenik nije znao kada će biti prozvan i tučen, a kada odveden na pješčaru i ubijen.

Logorom je upravljao upravitelj Josip Špiranec, major KNOJ-a, rodom iz Bedekovčine kraj Zlatara. Slijepo je izvršavao dogovore s nadređenima, vjerojatno s Josipom Manolićem. Osobno je izradio nacrt za izradu raznih vrsta okova: od 12 kg, od 20 kg te od 50 kg. Odgovoran je za smrt najmanje dvije stotine ljudi. Šezdesetih godina je za nagradu dobio visoke političke dužnosti. Hrvatsku državu dočekao je u Staračkom domu na Naumovcu. Ni od koga zvan na odgovornost!

A Zvonko je u Špirančevu logoru bio izložen jezivim patnjama. Mladić ... Dijete ...A ipak se nije dao pokoriti! Bio je iskren i odlučan.

Jednom se odvažio potužiti nekoj komisiji. Komandir odjela Mirko Martinac nije mu to mogao oprostiti. Otvoreno mu je zaprijetio: "Za tebe ću biti zmija!" Bacio ga je u samicu i dao okovati. Jedne noći su ga onda počeli tući i mučiti. Supatnici iz susjednih samica i ćelija slušali su krvavu dramu. Čuli su Zvonkove jauke i povremene povike: „Živjela Hrvatska! Živjela Hrvatska!" Bilo je to 13. travnja 1949.

U Knjizi umrlih osuđenika za Zvonka je upisano "Umro od greške srca". Više godina kasnije Zvonkov je otac uspio nekim čudom dobiti dozvolu da Zvonkove posmrtne ostatke prenese u Podturen. Na njegovim se kostima moglo vidjeti da je imao slomljenu lubanju i obje cjevanice ...

Vjekoslav Balin

Vjekoslav Balin odrastao je u Šibeniku, bez oca, s majkom, braćom Markom i Tomislavom te sestricom Adelom. Otac je tijekom rata odveden u koncentracijski logor u Italiju, pod optužbom da pomaže partizane. I sam je Vjekoslav u ranoj mladosti pristajao uz komuniste. Kao mladić je čak kraće vrijeme bio i član Partije, no ubrzo se gorko razočarao. 1956. on u Jugoslaviji više nije vidio nikakvo dobro, te se s nekoliko prijatelja odlučio na bijeg preko Jadrana, u Italiju. U Italiji je uspio nastaviti školovanje. U Rimu je uspješno studirao kiparstvo.

U Italiji se Vjekoslav približio hrvatskoj političkoj emigraciji te je počeo sudjelovati u borbi za slobodnu Hrvatsku. Bio je nadaren i izvanredno odlučan čovjek. Kada bi nešto odlučio, čvrsto se kretao svojim putom. Tijekom sljedećih godina čak mu je npr. u nekoliko navrata uspjelo ilegalno doći u Domovinu. Nažalost, 1958. biva prokazan te uhićen.

Udba ga je osam mjeseci držala u svom centralnom zatvoru u Beogradu, radi posebnog interesa bezbednosti nekih lica, a da obitelj uopće nije znala gdje je. Zatim ga je u tajnom procesu u Šibeniku osudila na devet godina strogog zatvora te otpremila na Goli otok. Dinko Jonjić, supatnik iz tog vremena, posvjedočio je da je Vjekoslav na Golom otoku bio strahovito zlostavljan te da se njegovo preživljavanje mora smatrati čudom. Godinama je morao prenositi kamenje, vukući pod pritiskom nevjerojatne terete trčećim korakom.

Nakon šest godina Golog otoka Vjeko je premješten u Staru Gradišku. Njegova se patnja tamo samo nastavila. Upravitelj kaznionice Mirko Uzur odmah ga je bacio u samicu te mu najavio: "Ne ćeš Ti odavde izmaći živ".

Dr. Anđelko Mijatović, Vjekin supatnik, posvjedočio je: Vjeko je bio vrlo inteligentan, obrazovan, elokventan, svi su znali da je akademski slikar. Razgovarao sam s njim dan ili dva prije negoli je zadnji put odveden u samicu. Rekao mi je: Imam još sedamnaest i pol mjeseci kazne. Kada bi me tada pustili, imao bih 34 godine. I najviše bih volio kada bih tada mogao započeti studijem matematike. No, ja osjećam da se to nikada ne će dogoditi. Ja odavde ne ću izaći živ ...

Anđelko Mijatović bio je u rujnu 1965. i sam u samici. Vjeko je bio zatvoren u samici do njegove, odnosno njihove je ćelije dijelio prostor gdje su se praznile kible i uzimala voda. Da je Vjeko tamo, znao je po tome što je čuo stražara Miloša - gotovo svi stražari u Staroj Gradiški bili su Srbi - kako ga zazivlje imenom.

Anđelko Mijatović više je puta slušao pendrečenje ... A 14. srpnja, oko 16 sati čuo je podmuklo udaranje .... I jecaje ...

Fra Rudi Jerak, koji je u to vrijeme također bio zatvoren u kaznionici u Staroj Gradiški bio je zadužen pokupiti odjeću mrtvoga Vjeke – Vjeko je na zatvoreničko groblje bio odnesen bez odijela. Fra Rudi je kasnije posvjedočio da je ispod krvavog stola na kojem je dan ranije ležalo Vjekino tijelo pronašao tri vratna kralješka. Stavio ih je u džep, da ih zaštiti od oskvrnuća. Uspio ih je zakopati tijekom jedne šetnje ....

Među zatvorenicima je vladalo uvjerenje da je Vjeku ubio Marko Kozarac, Srbin iz mjesta Kozarca u Podkozarju.

Maja Runje