Partizanski poslijeratni zločini u Gospiću i okolici (3)

 

partizanske žrtveMeđu partizanskim egzekutorima u poratnom Gospiću isticao se domaći Srbin Nikola Teslić koji je poubijao velik broj nevinih. Gonjen neobuzdanom mržnjom zbog ubojstva njegove dvije kćeri u veljači 1945, s partizanima je došao u Gospić i, gotovo bez pretjerivanja, iz dana u dan, iz noći u noć, ubijao nevine Hrvate gotovo legalno, ne skrivajući svoja nedjela i svoje zločine. No, kad je partizanski pokret uvelike osramotio i on je zatvoren, i tek formalno »reda radi« osuđen 20. srpnja 1945. čak na 7 godina prisilnoga rada s gubitkom građanskih prava u trajanju 3 godine. Kazna mu je ubrzo po višem sudu, što je bilo očekivati, 22. prosinca 1945. ublažena preinakom u kaznu lišenja slobode u trajanju 18 mjeseci. »Krvavi Nikola«, kako je tada nazivan, harao je uglavnom po gospićkoj Bilajskoj, Jasikovačkoj i Žabičkoj ulici i po prigradskom naselju Lipama. Jednom je bio i u Kaniškoj ulici, hoteći zaklati gimnazijalku Nevenku Brkljačić, koja je na svu sreću uspjela pobjeći. Svaki dan je obilazio hrvatske kuće i dijelio tobožnje pozive za sastanke u večernjim satima. Uplašeni hrvatski svijet mu je i vjerovao te je na te »sastanke« odlazio, ali se s njih nije vraćao. S nekoliko svojih istomišljenika »boraca« žrtve je ubijao kod gospićke šume Jasikovca, ili kod Imovine nedaleko od Bilajske ulice i gospićkoga željezničkog kolodvora, pa ih prekrivao tankim slojem zemlje, ili ostavljao nepokopane.

Od svjedoka do javnog tužitelja

Kad je počelo pomalo malaksavati pobjedničko slavlje i kad su mudriji među partizanima odlučili da proradi »pravna država«, i likvidacije gospićkih Hrvata počela su dobivati kakav-takav »juridički oblik«. To znači da se više nisu događala samovoljna ubojstva, nego je svatko od uhićenih nakon mučenja u zatvoru morao proći i kroz »narodni sud«. Taj je sud bio ruglo od prava, a u njegovu se radu isticao Hrvat iz Švice kod Otočca, zloglasni Josip Devčić, koji i nije bio u partizanima nego je za vrijeme i karađorđevićeve Jugoslavije i NDH bio oružnik (žandar) u Gospiću, u činu stražnika (narednika). Kad su u Gospić 1945. došli partizani, on je postao glavni svjedok optužbe i najrevniji član partizanske tzv. komisije za ratne zločine. Koliko je bio pouzdan, govori podatak kako je jednom prigodom na sudu teretio optuženoga da ga je »svojim očima vidio« kako kolje Srbe točno određenog dana u lipnju 1941. oko 4 sata popodne u Gračacu. Dva dana potom na drugom suđenju teretio je drugoga optuženika da ga je »svojim očima vidio« kako kolje Srbe onoga istoga dana u isto vrijeme 1941, ali kod Smiljana, premda je između Gračaca i Smiljana razdaljina oko 50 kilometara. No, zato je »dogurao« do javnoga tužitelja u Otočcu, a kad su u sudove počeli pristizati školovani pravnici s diplomama, ugrabio je položaj predsjednika poljoprivredne zadruge. Svejedno je kasnije zbog pronevjere zadružne kase i sam dospio u zatvor. Od partizanskih sudaca iz godine 1945. stariji Gospićani pamte tužitelje Marka Vujnovića, Ivu Volarića, Maksima Dragosavca, Vasu Vujnovića i druge.

Vrijedi spomenuti barem jedan primjer koji pokazuje gotovo nevjerojatnu metodologiju rada tadašnjih sudova. Josu Mažurana iz Konjskog partizanska je vlast iz Karlobaga, u čijem je djelokrugu kao državni službenik bio, poslala da preda pismo u Gospić (bio je cestar kao i njegov djed, i njegov otac Nikola, nadzirao je državnu cestu Gospić-Karlobag na 7 km dugoj dionici od Šušnja do Vidovca). On je to i učinio nakon pješke prijeđenih 42 kilometra kroz velebitsku »pustinju« 24. svibnja 1945. Nije ni slutio da je donio vlastitu smrtnu presudu, iako ga politika uopće nije zanimala niti se njom ikada bavio, a u ratu ni vojnik nije bio. U pismu je, naime, bila napisana preporuka da ga se osudi na smrt i likvidira. Neki su Gospićani istoga dana vidjeli da ga partizani svezanog bodljikavom žicom odvode u zgradu bivše gospićke žandarmerije. Neko vrijeme mu je rodbina donosila hranu u zatvor sve dok je jednoga dana stražar pred zatvorom više nije primio, uz napomenu da više ne dolaze. Među nedavno pronađenim dokumentima gospićke Ozne nalazi se i zapisnik zatvorenih iz godine 1945. u kojemu piše da je Joso Mažuran 26. lipnja 1945. osuđen na smrt strijeljanjem, i 17. srpnja iste godine strijeljan. Dakako, mjesto pogubljenja i grob su do danas nepoznati.

partizanske žrtve

»Pazi djecu... Ljubi te Joso«

Tih su godina glave padale i zbog rodbinske veze, prijateljstva ili samo poznanstva s »neprijateljem« bez obzira na krivnju, kao što je to bio slučaj s mladim ustašom, 20-godišnjim Jurom Čanićem, kojega je gospićka Ozna u srpnju 1945. otkrila i uhitila u gospićkoj Kaniži. Osudila ga je po kratkome postupku na smrt i strijeljala, ali s njim u vezi iskonstruirana je i krivnja njegovih bližih i daljih nevinih susjeda. Ozna je od susjeda zatvorila i Zoru Devčić, koja je jedva napunila 18 godina, i osudila je na kaznu zatvora u trajanju 20 godina, koja joj je kasnije smanjena. Iz te skupine navodnih pomagača osuđeni su i strijeljani: dr. vet. med. Josip Stilinović u 37. godini života, Marija Čanić u 22. godini, Mica Kukić u 37. godini i abiturijentica gospićke gimnazije Ivanka Lilovac u 19. godini. Uz njih su na 10 godina zatvora s prisilnim radom osuđene: 45-godišnja Marija Lilovac, 34-godišnja Roža Rosandić, 20-godišnja Ankica Čanić, i 18-godišnja Marinka Čanić; a 8 godina zatvora dobila je 19-godišnja Olga Ugarković. Spomenuti veterinar Stilinović, koji je strijeljan 9. rujna 1945, ostavio je ženu Jelku i kćeri: 12-godišnju Anu Mariju i 2-godišnja Karmen. Ana Marija živi u Zagrebu i čuva papirić koji je njezin otac prije nego su ga poveli na strijeljanje kriomice gurnuo znancu koji je bio u njegovoj ćeliji a poslije je bio oslobođen. Na njemu piše: »Plati misu - mene nema, oprosti. Pazi djecu. Lijekove i... (nešto nečitljivo). Ljubi te Joso.«

Te sunčane ljetne nedjelje

Jedna od većih skupina pogubljenih uz gospićko katoličko groblje bila je i 17. lipnja 1945. popodne. Te sunčane ljetne nedjelje nevini su obješeni: Mile Baburić, Mile Biondić, Josip Erega, Mijo Gomerčić, Vlade Levar, Ante Šikić i Ante Verzon, a strijeljani su: Niko Adžija, Joso Babić, Jure Došen, Mijo Draženović, Josan Kolaković, Petar Lisac, Stipe Mesić, Mate Milaković, Ivan Orešković, Mijo Orešković, Martin Pavičić, Ivan Rukavina, Jure Stilinović, Mile Šašić, Ilija Vignjević i Josip Vukelić. Na vješalama se posebno mučio Vlade Levar iz gospićke Smiljanske ulice jer je bio visok pa se nogama otiskivao od zemlje. Pokopali su ih u velikoj raki na prostoru gdje je neko vrijeme u ratu do kapitulacije Italije g. 1943. bilo talijansko vojničko groblje. Među njima spomenuti Josan Kolaković prije Drugoga svjetskog rata bio je popularan i ugledan gospićki gradonačelnik, za kojega nitko nije znao da je bilo komu zlo učinio. Partizani su 4. srpnja 1945. strijeljali i njegova 28-godišnjeg sina Josicu, koji je bio državni činovnik i nije oružja nosio. Grešno je i pomisliti, makar je istina: na velikom grobištu Hrvata uz katoličko groblje sv. Marije Magdalene u Gospiću nema dičnoga spomenika kakav bi trebao resiti to mjesto, već umjesto njega, kao znak rugla dostojan zgražanja, stoji javni nužnik. Sve je počelo još u doba čvrstoga komunizma, u prvoj polovici 70-ih godina 20. stoljeća kad je nekomu, komu su i hrvatstvo i svetost bili nakaze, dopala u mandat izgradnja novih gospićkih školskih objekata, i uz njih vezanoga sportsko-rekreacijskoga centra.

Uzalud su bili svi prosvjedi objavljeni u negdašnjim zagrebačkim »Školskim novinama« i »Vjesniku« u kojima se podsjećalo da nikakva, pa ni tzv. socijalistička pedagogija ne dozvoljava da zgrada osnovne škole i sportski i rekreacijski centar bude blizu groblja. Uz to, taj centar zahvatio je i u narodu dobro znana, a službeno nepriznata posljednja počivališta blizu 2,5 tisuće Hrvata. Kada je gospićko komunalno poduzeće »Usluga« pripremalo teren za izgradnju novoga nogometnog stadiona, vozaču teretnjaka Vladi Matijeviću iz Kaniže je pozlilo jer je trebao zemlju s ostacima izrovanih ljudskih kostiju odvoziti na gospićko smetlište. Imao je tek devet godina kad je 13. srpnja 1945. na tome mjestu ubijen bez dokazane krivnje njegov otac Ivan Matijević Iveća. Iste su godine partizani na drugome stratištu ubili i njegova strica, Josipa Matijevića Jojećega. Danas je ulica uz gospićko katoličko groblje nova i prekrivena je asfaltom, a u njoj javni nužnik dominira kao sablasni spomenik! Za razliku od toga, prema otkrivenim ljudskim lubanjama i kostima uz zapadnu granicu katoličkog groblja 6. rujna 1999, tijekom radova povezivanja nove gospićke ulice kod Balinovca u gospićki energetski sustav, pokazan je primjeren odnos. Kod ulaza u groblje na zid s izvanjske strane postavljena je spomen-ploča, a dio iskopanih kostiju pokopan je u mali grob blizu grobnice senjskih žrtava.

Iako je oružje trebalo umuknuti...

Iako je travnja 1945. u Gospiću prestao rat, pa je trebalo umuknuti oružje, pucnjevi su se iz daljine, nažalost, mogli čuti još dosta vremena. Zato je npr. s nepunih pola kilometra Kaniške ulice, od vojarne i bolnice do pošte, rijetko koja od tridesetak hrvatskih obitelji ostala pošteđena. Što je znano, što neznano, iz njih su nestali mladići: Đuka Fajdetić, Zvonimir Johman, Ivica Bićanić, braća Stipe i Joso Vuković, braća Nenad, Lujo i Ivan Čačić Glorijini, Drago Butković, Juraj Juco Ugarković, Slavko Peršić, Vlade Alar, kolege su ga zvali Rus, braća dipl. ing. šumarstva Ante Brkljačić Pić i Ivica Brkljačić, braća Mladen, Ivica i Drago Kasumović, Ive Ciganović Rampin, zatim nakupac Mile Šerić Mejo, pa Milan Šikić, Ante Mihić Ćićo, Stjepan Lilovac i njegova kći Ivanka Lilovac, stari Juraj Hunjet i njegov sin Zvonko, trgovac David Knežević Daša, Ivan Benković, kod Maribora nestao domobranski dopukovnik Milan Ugarković, zapovjednik bojne Domobranske zastavničke škole oružanih snaga NDH, od čijih je 719 upisanih pitomaca njih 523 završilo na stratištima Bleiburga i duž hrvatskoga križnog puta, zatim Ivica Rukavina Đani, Joža Golub, mati Ive Fajdića Anica udana Došen, Ivan Devčić, poštanski namještenik i 65-godišnji općinski bilježnik Jurica Došen »Bradonja«, koji je početkom srpnja godine 1945. obolio od pjegavoga tifusa i umro kao partizanski zatvorenik u gospićkoj kaznionici.

Mr. Nikola Bićanić
Glas Koncila

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.