Partizani streljali ljude u Varaždinu
Cijeli me život progone slike iz svibnja 1945. godine, kada su u krugu Opće bolnice u Varaždinu partizani hladnokrvno strijeljali ljude bez dokazivanja njihove krivnje. Iz bolnice su tada pokupili i dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak pobjegao s roditeljima iz svoje Ukrajine u vrijeme kad je započeo Staljinov teror. Dr. Baricki je proveo mladost i školovao se u Hrvatskoj, a tijekom rata kao uzoran liječnik pružao je pomoć ranjenim vojnicima, bez obzira na boju njihove odore, jer mu je ljudski život bio svetinja. To je, međutim, bio grijeh u očima vrlih antifašista (partizana), te su ga, kao i njegova zemljaka i kolegu po struci dr. Stepašina, pokupili po dolasku u Varaždin i mučki likvidirali.
To je bila politika 'crvenih', takva je bila politika partizana: ubiti sve koji nisu na njihovoj strani, pa makar ti ljudi bili nevini, pošteni i humanitarni. Godinama sam kasnije susretao po Varaždinu ljude za koje smo svi znali da su bili njihovi krvoloci, ali oni nisu nikad trebali nikome polagati račune, jer ih je branila njihova Partija. Možda je mala pravda u tome što su se neki od tih partizanskih egzekutora ubili, neke je savjest pekla, ali ništa ne može izbrisati monstruozne zločine koje su počinili, kojima sam i osobno nazočio.
Izmedju 10 i 30. svibnja 1945. jedinice JNA ušle su u naš grad, a tada sam bio u sobi kirurgije zbog rasprsnuća koje sam zadobio od eksplozije odbačene bombe. U sobi na bolničkom katu sa mnom su ležala tri časnika Hrvatskih oružanih snaga: Nikola, natporučnik, Bosanac niskog rasta, visokog čela, živih i tamnih očiju. Drugi je bio zgodan crno-manjast muškarac tamnije puti, star između 22 i 25 godina, koji se rado smiješio, zvao se Topić, po činu je bio poručnik ili tek zastavnik, koliko se sjećam njegove crne odore u ormaru. Obojica su bili ranjeni u noge, te nisu mogli hodati bez štaka. Treći je bio šutljiv dočasnik, također iz Bosne, ne znam mu ime. Bio je također pripadnik Ustaške vojnice.
Tada sam imao navršenih 15 godina, ali sam poput njih osjećao zlokobnu prijetnju koja se nadvijala nad tim momcima u najboljim godinama. Drugu noć čuli smo brujanje kamiona ispred zgrade, glasove i žamor u bolničkim hodnicima. Otvorila su se vrata naše sobe, netko je pozvao svu trojicu da se dignu i iziđu. Nisu smjeli ništa uzimati sa sobom, niti odore. Čak nisu imali ni vremena ići štakama po stubama nego su ih bacili kroz prozor na travnjak s prvog kata. Te mladiće više nisam nikad vidio, kao ni mnoge druge bolesnike koji su te večeri odvedeni, a kad sam se vratio kući, mogao sam svaku večer čuti pucanje i rafale iz smjera Drave..
Kada je Drava narasla od naglog topljenja snijega u Austriji, otkrili smo jezovitu sliku: stotine ubijenih ljudi nabacanih jedni na druge. Jasno su se vidjele odore – uglavnom domobranske. Kasnije su partizani zabranili na neko vrijeme pristup u Dravske šume, kako bi izvadili sve ubijene i pokopali ih negdje u zajedničku grabu. Ta se prema pričanju nalazi na potezu od starog nasipa, Bombelesove pruge, s desne strane ceste koja je vodila od Širokih Ledina prema živodernici (Lamprehtovoj), odnosno do glavnog toka rijeke Drave. Znam i za jednu veliku masovnu grobnicu ispred sela Jakopovca, gdje se do ceste spušta potočić, od smjera Varteksovih gorica (Vila Kussv). Na tom je mjestu betonski most, a nad njime je grobište.
Nikica Majnarić
www.safaric-safaric.si