Partizani streljali ljude u Varaždinu

Cijeli me život progone slike iz svibnja 1945. godine, kada su u krugu Opće bolnice u Varaždinu partizani hladnokrvno strijeljali ljude bez dokazi­vanja njihove krivnje. Iz bolnice su tada pokupili i dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak pobje­gao s roditeljima iz svoje Ukrajine u vrijeme kad je započeo Staljinov teror. Dr. Baricki je proveo mla­dost i školovao se u Hrvatskoj, a tijekom rata kao uzoran liječnik pružao je pomoć ranjenim vojnici­ma, bez obzira na boju njihove odore, jer mu je ljudski život bio svetinja. To je, međutim, bio gri­jeh u očima vrlih antifašista (partizana), te su ga, kao i njegova zemljaka i kolegu po struci dr. Stepašina, pokupili po dolasku u Varaždin i mučki li­kvidirali.

To je bila politika 'crvenih', takva je bila politika partizana: ubiti sve koji nisu na njihovoj strani, pa makar ti ljudi bili nevini, pošteni i huma­nitarni. Godinama sam kasnije susretao po Vara­ždinu ljude za koje smo svi znali da su bili njihovi krvoloci, ali oni nisu nikad trebali nikome polaga­ti račune, jer ih je branila njihova Partija. Možda je mala pravda u tome što su se neki od tih partizan­skih egzekutora ubili, neke je savjest pekla, ali ni­šta ne može izbrisati monstruozne zločine koje su počinili, kojima sam i osobno nazočio.

Izmedju 10 i 30. svibnja 1945. jedinice JNA ušle su u naš grad, a tada sam bio u sobi kirurgije zbog rasprsnuća koje sam zadobio od eksplozije odba­čene bombe. U sobi na bolničkom katu sa mnom su ležala tri časnika Hrvatskih oružanih snaga: Ni­kola, natporučnik, Bosanac niskog rasta, visokog čela, živih i tamnih očiju. Drugi je bio zgodan crno-manjast muškarac tamnije puti, star između 22 i 25 godina, koji se rado smiješio, zvao se Topić, po činu je bio poručnik ili tek zastavnik, koliko se sje­ćam njegove crne odore u ormaru. Obojica su bili ranjeni u noge, te nisu mogli hodati bez štaka. Tre­ći je bio šutljiv dočasnik, također iz Bosne, ne znam mu ime. Bio je također pripadnik Ustaške vojnice.

Tada sam imao navršenih 15 godina, ali sam po­put njih osjećao zlokobnu prijetnju koja se nadvijala nad tim momcima u najboljim godinama. Drugu noć čuli smo brujanje kamiona ispred zgrade, gla­sove i žamor u bolničkim hodnicima. Otvorila su se vrata naše sobe, netko je pozvao svu trojicu da se dignu i iziđu. Nisu smjeli ništa uzimati sa sobom, ni­ti odore. Čak nisu imali ni vremena ići štakama po stubama nego su ih bacili kroz prozor na travnjak s prvog kata. Te mladiće više nisam nikad vidio, kao ni mnoge druge bolesnike koji su te večeri odvede­ni, a kad sam se vratio kući, mogao sam svaku večer čuti pucanje i rafale iz smjera Drave..

Kada je Drava narasla od naglog topljenja snije­ga u Austriji, otkrili smo jezovitu sliku: stotine ubi­jenih ljudi nabacanih jedni na druge. Jasno su se vidjele odore – uglavnom domobranske. Kasnije su partizani zabranili na neko vrijeme pristup u Drav­ske šume, kako bi izvadili sve ubijene i pokopali ih negdje u zajedničku grabu. Ta se prema pričanju nalazi na potezu od starog nasipa, Bombelesove pruge, s desne strane ceste koja je vodila od Širokih Ledina prema živodernici (Lamprehtovoj), od­nosno do glavnog toka rijeke Drave. Znam i za jed­nu veliku masovnu grobnicu ispred sela Jakopovca, gdje se do ceste spušta potočić, od smjera Varteksovih gorica (Vila Kussv). Na tom je mjestu be­tonski most, a nad njime je grobište.

Nikica Majnarić
www.safaric-safaric.si