Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine u Drugome svjetskom ratu i poraću

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Ogranak Đakovo objavilo je u svibnju 2007. žrtvoslov pod nazivom "Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine u Drugome svjetskom ratu i poraću". Priređivači su Mato Lukačević iz Trnave kod Đakova, Mladen Đaković iz Đakova, te Stjepan Jakab i Ivo Tubanović iz Selaca Đakovačkih. Urednici su dr. Vladimir Geiger i prof. Branko Ostajmer iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, te Sanja Rogoz-Šola iz Đakova.

Naglasak je ovoga žrtvoslova na partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima u Drugome svjetskom ratu i poraću u Đakovu i Đakovštini, odnosno o žrtvama koje su prouzročili partizani i komunisti, ali i na stradanjima i žrtvama vojnika u borbi protiv partizanskog pokreta i komunizma tijekom Drugoga svjetskog rata. Naime, pretežit broj u ovom žrtvoslovu navedenih osoba nije u vrijeme vladavine komunista i tzv. socijalizma u domovini spominjan, odnosno držan žrtvama i stradalnicima, niti je to bilo uputno. Bili su, jednostavno rečeno, prezreni i prešućivani. U stvaranju mitske slike povijesti, pobjednici su sebi pripisali ulogu Dobra, a poraženima ulogu Zla. Nakana je pak ovog žrtvoslova, dati pijetet svim tim žrtvama, znanim i neznanim, koje je komunistički sustav uporno nastojao izbrisati iz povijesnog sjećanja.

Žrtvoslov za Đakovo i Đakovštinu donosi na temelju arhivskih podataka, literature i iskaza suvremenika popis i podatke (jednim dijelom s fotografijama) za 2817 osoba, vojnika i civila, stradalih/žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata na različitim bojištima i na različite načine, te u neposrednom poraću 1945., posebice na Bleiburgu i na “križnim putovima” i u različitim logorima u Sloveniji i drugdje na području Jugoslavije.

Prema svim pokazateljima, znatan broj Hrvata i drugih, iz Đakova i Đakovštine stradao je ili nestao upravo u poraću. Naglasak je ovog žrtvoslova na ratnim i poslijeratnim žrtvama/stradanju Hrvata. Tome je i razloga, jer naime najveći broj navedenih osoba, nije ranije zabilježen kao stradalnici i žrtve, ma koji tomu razlozi bili. Popisani su oni koji su stradali, poginuli kao pripadnici oružanih snaga NDH i pripadnici njemačke vojske, ali i pripadnici Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije koje su ubili partizani, ili oni koji su kao vojnici ili civilne osobe stradali/žrtve od partizana/komunističkih vlasti tijekom rata i/ili u poraću. Popisane su i osobe stradale nesretnim slučajem, uglavnom od eksplozivnih sredstava tijekom rata i u poraću, a ranije u žrtvoslovima i prikazima nisu spominjane i navođene žrtvama. Proslov žrtvoslova je napisao biskup đakovački i srijemski mons. dr. Marin Srakić koji kaže:

«Savez kršćanskih demokratskih stranaka u Europi osudio je nacizam i komunizam, a kod nas se spomenuta osuda Vijeća Europe nije čestito ni spomenula. Doista, punih pedeset godina zemlja je pokrivala zločine što su ih počinili komunizam i njegovi sluge, u prvom redu partizanska vojska, ta ''najhumanija armija svijeta''. O tome se nije smjelo govoriti, a kamoli pisati. No, dok svjedoci tih zbivanja jedan za drugim umiru, na vidjelo izlaze dokumenti sačuvani u privatnim i službenim arhivima. Povijest tog razdoblja naše nacionalne povijesti pisali su pobjednici i ''osloboditelji'', a učenici su u školi učili i znali napamet ''ofenzive'' i partizanske marševe, a o marševima smrti, o ''križnim putovima'' i o hodu prema stratištima nisu ni sanjali. To nisu bili rijetki ekscesi, kao što to neki naši političari još uvijek bezočno tvrde, nego smišljene i organizirane likvidacije, čak i onih koji su mogli jednoga dana biti potencijalni neprijatelji. […] Jedna skupina boraca za istinu sastavljajući ovu knjigu htjela je da bar jedan mali djelić istine izađe na vidjelo. Nisu to učinili zato da čitajući potresne sudbine brojnih žrtava smišljamo kako da ih osvetimo, nego da učinimo sve da se tako nešto ne ponovi. Iskustvo starije generacije neka bude opomena mladima. Znali su, dokle god se ne izrekne istina o Drugom svjetskom ratu i poraću, ne može se na nj staviti točka. Znali su i to da istinu nije lako podnijeti, kao što pjeva pjesnik: ''Istina bode k'o drač, istina siječe k'o mač. Istinu podnijeti nije lako, istinu ne podnosi svatko''. Zato zamagljuj i laži!? A ponajviše znali su Isusovu riječ: ''Istina će vas osloboditi'' (Iv 8,32).'»

Žrtvoslov se sastoji od dva osnovna dijela. Nakon Proslova biskupa mons. dr. Marina Srakića slijedi uvod dr. Vladimira Geigera naslovljen Partizanska i komunistička represija i zločini u Drugome svjetskom ratu i poraću, a potom poimenični popis vojnih i civilnih stradalnika i žrtava u Drugome svjetskom ratu i poraću za Đakovo i Đakovštinu u kojem su navedeni podatci o nadnevku i mjestu rođenja, ime roditelja, narodnost, radi li se o civilu ili pripadnosti vojnoj postrojbi, okolnosti stradanja, s postojećim fotografijama za neke od njih.

Uz popis žrtava i stradalnika u Drugom svjetskom ratu i poraću s područja Đakova i Đakovštine u žrtvoslovu su popisane i žrtve i stradalnici Drugog svjetskog rata i poraća rodom i prebivalištem izvan Đakovštine poginuli/ubijeni/umrli od posljedica rata (i sahranjeni) na području Đakovštine, te žrtve i stradalnici Drugog svjetskog rata i poraća rodom iz Đakovštine, s prebivalištem drugdje. Slijede iskazi/svjedočanstva o žrtvama i stradalnicima Đakova i Đakovštine, njih 120 po mjestima uz koje su objavljene i fotografije. Objavljena su također kao prilog svjedočanstva (njih 5) o događajima u Ruševu i Sovskom Dolu, selima u Požeštini, gdje su mnoge osobe iz Đakova i Đakovštine pobili partizani u neposrednom poraću. Kao prilozi slijede novinski članci, dokumenti i kratki tekstovi, dijelom s fotografijama, koji opisuju neke važnije i zanimljivije događaje u Đakovu i Đakovštini u vrijeme Drugoga svjetskog rata, s prikazom civila i vojske NDH. U žrtvoslovu su doneseni i dokumenti o protjerivanju njemačkih, mađarskih i hrvatskih obitelji iz sela Đakovštine pod partizanskom vlašću početkom prosinca 1944. Slijede kraći tekstovi o partizanskim logorima u vrijeme Drugoga svjetskog rata u okolici Đakova.

Logor Paučje NOV i PO Hrvatske osniva u veljači 1943. za Diljsko vojno područje. U šumi zvanoj Seget uz selo Paučje bio je partizanski Prijeki vojni sud. Prema iskazima suvremenika, neki, navodno pročetnički usmjereni partizani, u Paučju su likvidirali i “nepoželjne” pripadnike partizanskog pokreta. Nakon rata u šumskim jarcima oko Paučja nailazilo se na ljudske kosti. Broj žrtava nije utvrđen, a grobišta nisu istražena. Na tromeđi bivših općina Našice, Đakovo i Požega nalazi se šuma Živčane, gdje su u vrijeme Drugoga svjetskog rata osnovali partizani svoje baze u ranu jesen 1942., a tamo se nalazio i Rajonski obavještajni centar (ROC). U logor Živčane partizani su zatočili mnoge civile i vojnike, žitelje s područja Đakovštine, Našica i Požege. Prema iskazima zatočenika u Živčanama su bile gotovo svakodnevne likvidacije osumnjičenih. Broj žrtava nije utvrđen, a grobišta nisu istražena. Kako je u Živčanama potkraj 1944. zavladao tifus, partizani su bili primorani napustiti logor.

Opisana je i sudbina domobrana iz Đakovštine u logoru Ravnice kod Omiša. Među pripadnicima 15. pješačke domobranske pukovnije, koja se potkraj 1942. nalazila u Tesliću, bilo je i nekoliko vojnika iz Đakovštine, koje su izdajom zarobili partizani. Početkom 1943. Talijani su doveli 689 vojnika u Ravnice kao u logor za zarobljene partizane, a nakon što su utvrdili da su to domobrani zaraženi tifusom, u logoru su ih zadržali kao u karanteni. Iz podataka u Matičnoj knjizi umrlih proizlazi da je od početka ožujka do početka lipnja 1943. na predjelu Garma pokopano 100 vojnika iz logora u Ravnicama. Iz Slavonije ih je bilo najviše, i to iz okolice Slavonskog Broda, zatim Đakova, Osijeka, Donjeg Miholjca i Našica, te iz Valpova i drugih mjesta. Godine 1996. su ekshumirani i sahranjeni u spomen-kosturnici u groblju Vrisovci.

Pod naslovom Oslobođenje/''oslobođenje'' Đakova 1945. je objavljeno nekoliko zanimljivih tekstova različite svjetonazorske i vremenske provenijencije pod naslovom Jugoslavenska Armija onemogućila je izvršenje novih zločina ustašama, Borbe za oslobođenje Đakovštine i O borbama za Đakovo i okolicu u travnju 1945., te tekst Nižu se pokolji. Slijede tekstovi o najvećem stratištu i grobištu u Đakovštini – Parokovoj livadi. Ulaskom partizanske vojske u Đakovo, 16. na 17. travnja 1945. uhićeni su mnogi građani, vojnici i civili, a dva dana nakon uhićenja počele su u Đakovu likvidacije. Od uhićenih Đakovčana oko 75 do 80 ih je strijeljano u Đakovu, u voćnjaku župnog dvora (nazivanom i Parokova livada). Grobnica je udaljena stotinjak metara od glavne gradske ulice.

Nakon nekoliko dana neki leševi su iskopani iz zajedničke grobnice. Međutim vlasti su pod prijetnjom smrtne kazne zabranile daljnje iskopavanje, pa je 65 do 70 leševa ostalo u zajedničkoj grobnici, koja do danas nije istražena. Zatim slijedi tekst o grobištu na gradskom groblju u Đakovu iza mrtvačnice. Prema izjavama svjedoka, nakon ulaska partizana u Đakovo u raciji koja je uslijedila, uhićeni vojnici odvedeni su u sjedište OZN-e u Đakovu, a zatim su otjerani u Strossmayerov park, gdje su smaknuti zajedno s pet talijanskih vojnika, zarobljenika, koji su pekli kruh za potrebe njemačke vojske. Ukupno je, prema izjavama suvremenika, na gradskom groblju iza mrtvačnice, sahranjeno oko 20 vojnika, Hrvata, Nijemaca i Talijana.

Najpoznatije stratište i grobište vojnika i civila iz Đakova i Đakovštine nalazi se u Ruševu (općina Čaglin, Požega). Nakon ulaska partizana u Đakovo uhićeno je, prema popisu OZN-e više od 200 osoba (prema nekim navodima i više od 500), civila. Prema navodima suvremenika, dvadesetak uhićenih Đakovčana partizani su otjerali u Ruševo, a putem su uhitili i neke mještane usputnih sela. Svi uhićenici dotjerani u Ruševo (navodi o brojevima su različiti, od nekoliko desetaka do oko 130 i više od 200 osoba), likvidirani su i pokopani u nekoliko, najmanje šest zajedničkih grobnica. Među ubijenima bili su civili, zatim pripadnici ustaške mladeži, te pripadnici oružanih snaga NDH.

Prema navodima suvremenika iz Ruševa, likvidacije su izvodili pripadnici 21. srpske divizije i 6. ličke brigade NOV i PO Jugoslavije. Doneseni su i prilozi o stratištu i grobištu u šumi Bagramik između Vrbice i Kešinaca i o Crnom potoku nedaleko Zoljana kod Našica. Slijedi nekoliko arhivskih dokumenata, koji govore o događajima u Đakovu i Đakovštini u neposrednom poraću. Poglavlje Poslijeratni logori za Nijemce Đakova i Đakovštine, prilog dr. Vladimira Geigera, opisuje poslijeratnu sudbinu Nijemaca u logorima Đakovo, Josipovac kod Osijeka, Valpovo, Velika Pisanica kod Bjelovara, Krndija, Pusta Podunavlje u Baranji, Tenja/Tenjska Mitnica, Gakovo i Knićanin/Rudolfsgnad.

U drugom dijelu žrtvoslova donesen je abecedni popis političkih zatvorenika iz Đakova i Đakovštine 1945. – 1990. (njih 171) s osnovnim podatcima (jednim dijelom i fotografijama), te kratkim opisom njihovih sudbina. U prilogu su popisani i politički zatvorenici koji žive ili su živjeli u Đakovu i Đakovštini (njih 9), a u vrijeme izdržavanja kazne su imali prebivalište negdje drugdje. Doneseni su iskazi/svjedočanstva političkih zatvorenika i članova njihovih obitelji (njih 13), a u prilogu su u preslici ili prijepisu 34 dokumenta (optužnice, presude, otpusnice, kazneni listovi, letci i dr.) i novinski članci, koji se odnose na političke zatvorenike. Podatci o političkim zatvorenicima iz Đakova i Đakovštine od 1945. do 1990. navedeni su prema iskazima živućih političkih zatvorenika, članova obitelji političkih zatvorenika, podataka iz tiska i literature, dostupnih dokumenata u privatnom posjedu i arhivskoga gradiva, te podataka Hrvatskoga društva političkih zatvorenika.

Podatci su nepotpuni, a moguće ponegdje i netočni. Navedeni podatci mogu biti temeljem za daljnja istraživanja i prikupljanja podataka, koja bi trebala rezultirati potpunijim popisom i prikazom sudbina političkih zatvorenika iz Đakova i Đakovštine. Na kraju žrtvoslova nalazi se popis korištenih izvora i literature, sažetci na engleskom i njemačkom jeziku, te kratka crtica o priređivačima.

Sanja Rogoz-Šola
www.hdpz.htnet