Zapaljeno i ubijeno osamdeset troje nevinih ljudi

Vođeni pobudnom mišlju pape Ivana Pavla II.: «Potrebno je da mjesne crkve učine sve da ne prepuste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo», zamolismo očevidca Stojana Stanića za svjedočenje o osamdeset troje ubijenih i zapaljenih civila iz duvanjskih sela Luga, Kuka i Letke. Na iskaz je rado pristao, a još vitalna osamdesetčetverogodišnjaka s dobrim pamćenjem i zdravljem zatekli smo kako pred kućom priprema drva za ogrjev. O spomenutom masakru nevinih civila u Drugom svjetskom ratu, u obliku razgovora s deset preživjelih svjedoka, pisano je u božićnom broju Naših ognjišta (br. 4–5–6, str. 5-6) još 1971., ali su prešućene neke bitne činjenice o uzrocima i sudionicima zbog straha od zatvaranja autorā i već poznate cenzure tiska tadašnje komunističke vlasti.

Tada dvadesetogodišnji Stojan iz neposredne je blizine svojim očima gledao osvetu ubijanjem i paležom nevinih ljudi i kuća dvaju sela. Stoga smo smatrali da nam vjerodostojno može svjedočiti o tom nemilom događaju. Paklu krvi i plamena izmakao je pukim slučajem i čudom Božjim, da bi nam šezdeset i četiri godine poslije posvjedočio o velikoj tragediji hrvatskoga naroda, koja je dio naše krvave ali slavne povijesti. Ona bi nam svima trebala biti najbolja učiteljica za sadašnjost s poukom za budućnost.

«Ili hrana ili smrt!»

«Zovem se Stojan Stanić, rođen sam 30. lipnja 1923. u selu Lugu pokraj Tomislavgrada u obitelji Tome Stanića i Stane rođ. Smiljanić. Dobro se sjećam jer sam preživio veliku tragediju koja se dogodila u selima Lugu i Kuku. Govorim ispred svih koji su preživjeli jer se i dandanas još uvijek ljudi pitaju tko je to počinio i zašto su te ljude pobili. Većina misli da smo mi bili partizani, ali nismo nego Hrvati. Bio je čist i vedar dan 16. prosinca 1943., ali nad naša sela Lug i Kuk nadvili su se tmurni oblaci od crnoga dima paleži kuća, čak osamdeset troje ubijenih i zapaljenih muškaraca, žena i djece. Iz Luga ih je bilo pedesetero, iz Kuka trideset jedno i dvoje iz Letke. Njemački SS vojnici – krvnici – nisu imali obzira ni prema starijima ni prema ženama i djeci već su sve odreda ubijali. Uzrok je svemu tomu prisutnost tih prokletih partizana, koji su se smjestili nedaleko, iznad našega sela. Na nas su bili ljuti što uz njih nitko nije htio pristati, a da nas nisu pobili Nijemci, mislim da bi to učinili partizani.

Nijemci su bili smješteni na mostu preko rijeke Šujice, 500-600 metara od našega sela, a partizani sjeverno od nas, šest-sedam kilometra prema selima Ravnom i Vukovskom. To su srpska sela i ti su partizani većinom bili Srbi. Bilo je Srba i iz Duvna, ali većinom iz ta dva sela, gdje su tijekom cijelog rata bili smješteni. Partizani su se poslužili varkom kako bi njemačke vojnike naveli da pobiju nas Hrvate, kako bi ljudi ovoga podneblja zamrzili Nijemce i njihovu vojsku, što im je i uspjelo. Iz našega sela nekoliko noći za redom partizani su napadali most na kojem je bila smještena njemačka straža. Još su silom tražili da im se donosi hrana na mjesto koje oni odrede. Za to su nasumce izabirali ljude, tzv. 'odbornike', koje bi pokupili iz sela – njih oko četiri-pet – te ih odveli sa sobom. Gore bi im zaprijetili: 'Ili hrana ili smrt! Ne će vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije rođeno.' Tako bi im zaprijetili da su se ljudi plačući vraćali. Bili smo u muci što činiti jer su Nijemci u selu, a partizani traže hranu.

Živi zapaljeni u staji

Njemačka vojska svaki bi dan patrolirala kroz selo te ispitivala gdje, tko, što i kako radi, iako su za svakoga imali sve podatke i znali gdje se trenutačno nalazi. Partizani bi preko dana pobjegli u svoje baze određujući koliko im se treba donijeti kruha, krumpira, mlijeka, sira, mesa itd. Zahtjevi su bili sve teži jer ni mi sami nismo imali dovoljno hrane za preživljavanje, a kamoli da njima dajemo. Međutim, to je Nijemcima došlo do ušiju, a od koga, ne znamo točno. Samo znamo da smo hranu nosili pod prisilom.Nijemce očito nije zanimalo je li bilo pod prisilom ili dragom voljom. Na osnovu tog podatka optužili su mještane i 16. prosinca 1943. poslali bataljun vojske. Blokirali su sela Kuk i Lug, pokupili sve ljude od petnaest godina naviše. Rekli su im da će biti seoski sastanak i zatvorili ih u štalu Nikole Stanića – Kike. U staji sa sijenom najprije su ih mitraljezima s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. Nije mi poznat točan broj granata, ali su ih sigurno ubacili oko dvadeset do trideset, a nakon svega tu su pojatu zapalili. Kada je vatra došla do žrtava, gdje je bilo živih i ranjenih ljudi kao i onih koji su se kretali, počeli su iz vatre iskakati.

Na sve strane iskaču ljudi koji gore. Za to su vrijeme Nijemci stajali raspoređeni oko kuće i ubijali ih hitcima iz pušaka. Tomu sam događaju očevidac i živi svjedok. Sela su bila opkoljena, a vojska posvuda. Nitko živu glavu nije izvukao jer su ih sve pobili. Neki su vojnici bili iz Banata, a zapovjednici iz Njemačke. Mnogo je vojnika znalo naš jezik, a na kapama su nosili mrtvačke glave. Jedan je od vojnika nosao krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je treći palio. Pokupili su muškarce iz sela Mokronoga i namjeravali isto učiniti, ali su iz nepoznatih razloga od toga odustali. Zatim su ih odvezli u zatvor u Mostar. Netko je iz vatre uspio možda otrčati desetak metara, netko pedesetak, a moj brat Jerko uspio je možda najdalje pobjeći. Čak do sela Kuka, ali su ga tamo sustigli i, svladana bolovima, ubili na vratima neke kuće. Možda je dvadesetak ljudi uspjelo iskočiti iz vatre, a koliko ih je gorjelo ranjenih, koji nisu mogli izići, to samo dragi Bog zna. To je za sve nas bila velika i teška tragedija!

Mjesto na kojem se nalazila pojata u kojoj je spaljeno 83-oje nevinih ljudi

Djecu i stare bacali u vatru

Nakon svega toga vojnici su nastavili paliti ostale kuće u selima Lugu i Kuku. U Lugu su od spaljene četrdeset i tri kuće ostale tek četiri cijele. A u Kuku je izgorjelo dvanaest do petnaest kuća. Počeli su ubijati žene, djecu i djevojke. Sve što je bilo živo, ubili su ili zarobili te kasnije prebacili u logor u Mostaru. Uglavnom su to bili Mokronožani, a iz Luga – Luka i Ivan Stanić. Mislim da je ubijeno pet-šest žena, dvije djevojke i nekoliko djece. Neke su se žene sakrile u 'trapove' (kućne ostave pod zemljom za skladištenje krumpira), ali su kasnije nađene dvije-tri mrtve. Izgorjele su u trapu skupa s kućom, ali su se tu drugi, poput Ivana Stanića – Ćokana s obitelji, spasili.

Neki su se spasili jer su bili u Duvnu na božićnoj ispovijedi. Jedno je žensko šestomjesečno dijete – Ilka Bariše Stanića – mrtvo pronađeno u pećnici u štednjaku. Teško je objasniti što je namjeravao vojnik koji je dijete stavio u pećnicu. Da mu spasi život ili da ga ispeče? To nitko točno ne zna reći, ali u svakom slučaju, dijete je izgorjelo. Mogu reći još i da su stare nepokretne ljude vojnici donosili pa ih bacali u vatru.Stanovnike koje nisu poubijali, odvezli su u općinske privremene logore u podrumima. Mislim da su trebali biti prebačeni u neki od koncentracijskih logora jer su ih u tim podrumima bez hrane i vode držali tri dana i tri noći. Tu su bili smješteni dok nisu ispitali tko su pobijeni ljudi i tko je i zašto naredio masakr.»

Čudom se spasio kao pastir

«Kako je došlo do toga da se ti ljudi vrate kućama? Kad su ih pustili, smjestili su se kod rodbine i prijatelja jer su sve kuće u selu bile spaljene. Pošto je bila zima, pod šatore se nije moglo pa su ljudi morali otići k rodbini ili prijateljima. Ja sam se uspio spasiti jer sam bio pastir pa me vojska prisilila da i ostalu stoku koju su porobili pričuvam dok su oni palili selo. Sa mnom su se nalazila još dva-tri seoska momčića i nekoliko dječaka. Rečeno nam je da tu stoku otjeramo u Duvno pred franjevački samostan. Kad smo došli kilometar-dva od grada, iznad sela se ponovno začula neka pucnjava. Vojnici koji su nas pratili, napustili su nas i rekli da nastavimo dalje sami, dok su se oni vratili.

Tri moja vršnjaka odvojila su se i krenula desno prema Eminovu Selu, dok sam ja krenuo lijevo u polje prema selima Letki i Vedašiću. Međutim Joko Stanić iz Luga, koji je čuvao fratarske ovce, krenuo je vidjeti zašto selo gori i što se događa. Na putu je susreo mene i pitao što se događa, na što sam rekao da su muškarci u selu pobijeni a sada pale kuće, ubijaju žene i što je ostalo živo. Raspitivao se o bratu Bariši, na što sam odgovorio da je izgorio skupa s mojim bratom i ostalima. Rekao sam da ne znam kamo ću sada, on mi reče da je najbolje s njim krenuti kod fratara da me negdje skriju, na što sam pristao. U grad smo ušli pored straže, kojoj Joko reče da sam i ja pastir pa smo tako došli u samostan.

Zapovjednik priznao zločin

Fratri su me ispitivali o tom nemilu događaju, a ja sam im sve ispričao kao što i sada činim. Fra Andrija Šoljić rekao je gvardijanu fra Sebastijanu Leski da odmah ide k njemačkom zapovjedniku, jer je njemačko zapovjedništvo bilo tu u samostanu, i pita zašto su pobili te nevine ljude, na što gvardijan reče da ne smije jer ga je maloprije vidio srditoga. Sutradan ujutro taj njemački zapovjednik susretne se s gvardijanom, koji ne htjede pozdraviti, što je ovomu bilo čudno. Zato on pošalje jednoga vojnika koji je govorio hrvatski jezik da ga upita: 'Zašto niste pozdravili?' On mu na to odgovara: 'Strah me i ne znam kako se zovem!' Na pitanje zašto, gvardijan odgovara: 'U mojoj ste župi pobili dva najčistija hrvatska i katolička sela!' Zapovjednik veli: 'Kako to da ti Hrvati i katolici dostavljaju hranu partizanima?'

Na to gvardijan odgovara: 'Oprostite, to je sila jer oni dođu s oružjem uz ucjenu: hranu ili smrt. Da vaš vojnik dođe i to isto kaže, civil bi morao dati, a vi sudite kako hoćete.' Na zapovjednikov upit: 'Jamčite li glavom da su oni čisti Hrvati?' gvardijan fra Sebastijan odgovara: 'Ako mi ne vjerujete, imate hrvatsku vlast u gradu pa pozovite načelnika općine i ustaškoga zapovjednika. Ako budem lagao, pristajem da mi skinete glavu!' Pustio ga je natrag pa smo tu prenoćili. Ponovno zapovjednik dozove gvardijana pa mu rekne: 'Izgleda da smo prevareni! U pravu ste, gvardijane, i ove zatočene, žene i djecu, odmah puštam i živo blago vraćam tomu narodu.' Nakon toga nas pastire pošalju da po gradu skupljamo stoku. Ovom izjavom zapovjednik je priznao da su oni pobili nevine ljude!

Divizija ''Princ Eugen'' i Livanjsko-duvanjski odred

Ta prokleta njemačka divizija koja je ovaj strašan masakr učinila nad našim ljudima nosila je ime princa Eugena, a zapovjednik im se, koliko se sjećam, zvao Stefan, ali nisam posve siguran. Kasnije sam imao priliku razgovarati s jednim od vojnika koji mi je rekao njihovu četu i vod, ali sam zaboravio kako nisam zapisao. Partizanski odred koji sam spominjao zvao se Livanjsko-duvanjski, premda je iz Duvna u njemu bio samo jedan Hrvat, Franica Mašić, a svi ostali bili su Srbi iz Duvna, Ravnoga i Vukovskoga u kupreškoj općini pa ga je trebalo zvati srpskim odredom. U odredu je bilo i muslimana, a zapovijedao je Livnjak Mujo Latifić. Nakon ovoga krvavog događaja mi preživjeli pokupili smo trupla i pokopali ih u zajedničku grobnicu.

 Toliko ih je bilo da su neka pokrivena snijegom ostala do proljeća. Tek su nam neki ljudi iz Eminova Sela, Mokronoga i Letke pritekli u pomoć, dok su drugi bili u strahu. Topljenjem snijega pokazala su se mrtva tijela od kojih su psi počeli trgati udove i nosati ih po selu. I njih smo pokopali u zajedničke grobnice. Taj je prostor vremenom ograđen zidom i bio popravljan u tri navrata. Neki su svojim bližnjima stavili i nekoliko kamenih križeva s natpisima. O tom tragičnom događaju znam toliko i ono što sam vidio svima svjedočim.»

Dostojno uređeno počivalište žrtava

Premda je ovim zločinom uništen cijeli naraštaj ljudi i osiromašen živalj dvaju duvanjskih sela, nikada se nitko nije očitovao za strašni zločin na sebe preuzevši odgovornost ili se ispričao za učinjeno nedjelo. Komunistička ih je vlast postavljenom pločom s popisom poginulih iz 1973. godine i godišnjim vijencem s petokrakom smatrala dijelom antifašističke borbe, potajno perući ruke od umiješanosti i skrivajući odgovornost za izazivanje i ucjenu. Uz pomoć iz inozemstva nakon Drugoga svjetskoga rata (tzv. Trumanova jaja) tadašnja vlast udovicama i siročadi pružala je određenu pomoć – onima koji su je, prema njihovoj procjeni, trebali, ali ne svima. Međutim većina od njih, kao i svi Hrvati Duvnjaci, držana je pod povećalom kao «opasni državni elementi». Današnji potomci ubijenih ogorčeni su što se predstavnici njemačke vlade i vojske do danas nisu smatrali potrebnim ispričati ili dati novčanu nadoknadu oštećenima. Naprotiv, Lužani navode da je 2004. godine njihovo selo posjetio bivši SS vojnik, tenkist.

Čuvši za taj zločin pravdao se da je u diviziju došao nakon tih događaja. Prva dva puta tadašnja ga je komunistička vlast vratila s granice. Lužani ističu kako su široj javnosti mnogo poznatije, ništa manje vrijedne, žrtve u Jazovci ili Diva Grabovčeva. Nažalost, za ove osamdeset tri spaljene i ubijene nedužne žrtve ne znaju ni mnogi Duvnjaci. Svake se godine u lipnju nakon Sv. Ivana Krstitelja slavi sv. misa za sve poginule. Kukušani i Lužani dostojno su uredili zajedničko počivalište žrtava, sagradili kapelicu, obnovili spomen-ploču s popisom imena žrtava i 2000. godine podigli veliki spomen-križ s natpisom: «Častimo pravednike – mučenike najslavnije, koji su u plamenu izgorjeli i vječnu slavu dobili, nebeskog dvora dvorani postali i trajno svjetlo svojim potomcima ostavili. Neka se njihova svjetiljka nikada ne ugasi!» Žrtvu njihovih života ni u kom slučaju ne smijemo prepustiti zaboravu, nego cijeneći obnavljati sjećanje na najvrjedniji dar za Domovinu, slobodu i buduća pokoljenja.

Popis žrtava nastradalih 16. prosinca 1943. u Lugu od Njemačke vojske:
1. Baćak Ilije Rafo 1920.
2. Beroš Pere Gojko 1903.
3. Jakić Ivana Ante 1880.
4. Jakić Ivana Franjo 1907.
5. Jakić Tome Ivan 1898.
6. Jakić Marka Ivan 1900.
7. Jakić Ilije Ivan 1905.
8. Jakić Ivana Mijo 1898.
9. Jakić Ivana Tomo 1925.
10. Jurič Ivana Ante 1910.
11. Jurič Miška Bože 1882.
12. Jurič Jure Bože 1906.
13. Jurič Marka Bože 1912.
14. Jurič Mate Frano 1915.
15. Jurič Pere Ilija 1891.
16. Jurič Marka Ivan 1910.
17. Jurič Nikole Ivan 1910.
18. Jurič Joze Jandre 1900.
19. Jurič Marka Jandre 1920.
20. Jurič Jure Jozo 1901.
21. Jurič Nikole Jozo 1903.
22. Jurič Jakova Jozo 1906.
23. Jurič Bariše Marko 1880.
24. Jurič Nikole Marko 1924.
25. Jurič Jandre Martin 1925.
26. Jurič Nikole Mate 1908.
27. Jurič Jakova Mate 1912.
28. Jurič Nikole Nikola 1907.
29. Jurič Marka Nikola 1920.
30. Jurič Ivana Rafo 1919.
31. Jurič Jure Slavko 1909.
32. Krišto Nike Ivan 1915.
33. Krišto Nike Jakov 1905.
34. Krišto Križana Niko 1878.
35. Križanac Jure Ante 1912.
36. Križanac Ilije Gabro 1899.
37. Križanac Pere Jure 1878.
38. Križanac Gabre Mara 1904.
39. Križanac Jure Mate 1905.
40. Križanac Gabre Matija 1926.
41. Križanac Jure Stipan 1900.
42. Križanac Gabre Stipan 1928.
43. Stanić Stipana Anđa 1902.
44. Stanić Ivana Ante 1910.
45. Stanić Marijana Ante 1926.
46. Stanić Joze Bariša 1890.
47. Stanić Ivana Bože 1924.
48. Stanić Ivana Filip 1926.
49. Stanić Ivana Frano 1919.
50. Stanić Marka Frano 1923.
51. Stanić Bariše Frano 1936.
52. Stanić Bariše Ilka 1943.
53. Stanić Jakova Ivan 1871.
54. Stanić Stipana Ivan 1924.
55. Stanić Ante Iva 1884.
56. Stanić Ilije Iva 1884.
57. Stanić Nikole Iva 1940.
58. Stanić Jure Ilija 1907.
59. Stanić Ivana Jandre 1912.
60. Stanić Bariše Jela 1939.
61. Stanić Tome Jerko 1910.
62. Stanić Stipana Jozo 1929.
63. Stanić Ante Jure 1896.
64. Stanić Ivana Marijan 1928.
65. Stanić Nikole Mara 1935.
66. Stanić Nikole Mila 1938.
67. Stanić Bariše Manda 1927.
68. Stanić Bariše Mara 1934.
69. Stanić Ivana Marijan 1883.
70. Stanić Marijana Mate 1935.
71. Stanić Ivana Mijo 1883.
72. Stanić Ivana Mijo 1898.
73. Stanić Bariše Mijo 1937.
74. Stanić Marka Nikola 1901.
75. Stanić Pere Nikola 1911.
76. Stanić Ivana Ruža 1888.
77. Stanić Grge Ruža 1900.
78. Stanić Šimuna Ruža 1924.
79. Stanić Marka Slavko 1901.
80. Stanić Jure Stana 1903.
81. Stanić Nikole Šimun 1890.
82. Stanić Marka Toma 1883 .
83. Tadić Ivana Mirko 1907.

fra Mate Tadić i Ivan Protuđer
Portal HIZ BiH