Detalji

Objavljeno: 23. listopada 2009.

Udruga Hrvatska domovinska vojska 1941.-1945. podružnica iz Splita je 21.10., u duhu svog djelovanja, organizirala posjet još jednom mjestu pogubljenja civilnih žrtava od partizanske ruke na Daksi. I ovaj posjet smatram ne samo iskazivanjem pijeteta ubijenima već i hodočašćem, a i uživanjem u ljepoti krajolika naše Južne Hrvatske. Kod Stona smo se zaustavili na mjestu pogibije dvaju mladih branitelja na kojem su postavljene dvije natpisne ploče. Na tom mjestu je u spašavanju svog suborca Ivice Vuco poginuo već jednom ranije ranjeni Goran Kliškić. Za obojicu nije bilo spasa. Zapalili smo svijeće i pomolili se s mislima na tadašnju veliku bol njihovih roditelja. Veliki broj građana uopće ne zna gdje je Daksa i što se je na njoj događalo. Za vrijeme komunizma se je o tim događajima samo šaptalo. Nakon osamostaljenja se zbog ratnih zbivanja i zbog stalnog pokušaja većine naših političara pa i predsjednika države prikazivanjem svih komunističkih zločina kao opravdanim i nevažnim malo o tome upoznavalo javnost.(M.Ivanišević)

Detalji

Objavljeno: 10. listopada 2009.

Prenosimo iz Glasa Koncila zanimljiv tekst koji baca dodatno svjetlo na zbivanja u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svijetskog rata, odnosno o odnosima između Ante Pavelića i ustaša s jedne strane, i Katoličke Crkve s druge strane. Tekst u nastavku ove odnose poglavito opisuje prateći mnogobrojne kontakte svećenika Vilima Cecelje, za kojeg će nadbiskup Stepinac na svom montiranom suđenju reći: "Ostajem kod toga. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikomu ni vlas s glave pala". Tekst koji prenosimo je drugi nastavak feljtona "Uzorni svećenik Vilim Cecelja i blaženi Alojzije Stepinac" , a rubrika feljtoni sa mnogim vrlo zanimljivim i vrijednim sadržajima na stranicama Portala Glasa Koncila može se naći ovdje.(mm)

Detalji

Objavljeno: 09. listopada 2009.

Do sad je već dosta toga napisano o krvavim događajima iz listopada 1942. u Rami i zločinima koje su tih dana počinili četnici iz mostarskog i konjičkog centra koje su aktivirali Talijani kao svoje saveznike u borbi protiv partizana. Također, pisano je o zločinu koji su četnici tih dana počinili u malom planinskom selu Maglice, kada su na mjestu Odornica strijeljali ili zaklali osamnaest ljudi, a na širem području Maglica ubili još šestoricu. U povodu 67. obljetnice ovoga krvavog događaja danas je na Odornici služena sv. misa za sve pobijene magličane.(A.Beljo)

Detalji

Objavljeno: 27. ožujka 2009.

Bilo je prije 4 godine kad je kapetan duge plovidbe Josip Kljaković Šantić došao do novih otkrića u vezi s popisom žrtava koji je Jasenovac Research Institut (JRI) iz New Yorka stavio na web-stranicu www.jasenovac.org, nakon što ga je potaknuo neprimjereni potez CNN-ove novinarke Christiane Amanpour na dan sprovoda pape Ivana Pavla II.: «Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena u uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis.» (Glas koncila 19.lipnja 2005.g.)…. ...I mnogi, mnogi drugi - iz Podgore, Siverića, Solina itd. Međutim, kapetan Josip Kljaković Šantić napisao je i jednu knjigu, promoviranu bez velike pompe naših neovisnih medija, nedavno (16.ožujka ove godine u Solinu, promotor Josip Jović), a ta knjiga se zove: «Hrvatski patrioti protiv velikosrpske tiranije», Split 2009., naklada Bošković). Na stranicama 317-319 može se pročitati i ovo….(Priredio:D.Kalafatić)

Detalji

Objavljeno: 23. siječnja 2009.

O problematici manipuliranja brojem žrtava logora Jasenovac nedavno smo opširno pisali na Portalu (Odvratno poigravanje žrtvama ). Kao očit primjer neslaganja službenih podataka tijela koja se bave proučavanjem tog dijela povijesti, točnije Memorijalnog centra Jasenovac iz New Yorka, naveli smo primjer mještana Siverića. Ovom prigodom u cijelosti donosimo proširenu verziju otvorenog pisma mještana Siverića koje potpisuje član Hrvatskoga kulturnog vijeća Mile Prpa, a iz kojeg se može dobiti detaljniji uvid u očita neslaganja evidencije centra i stvarnih činjenica o sudbinama ljudi tog mjesta.

Detalji

Objavljeno: 02. siječnja 2009.

Što će biti s nama kada stignemo u Dubrovnik? To sam Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti njihovog novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro nekoliko nas ponovo našli na okupu - na robiji u Zenici radi «djela radnje protiv naroda i države». Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha. Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti širom Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili: Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica. Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga.(N.Mulanović)

Detalji

Objavljeno: 01. siječnja 2009.

Jednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli. Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili.(N.Mulanović)

Detalji

Objavljeno: 30. prosinca 2008.

Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest. Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom.(N.Mulanović)