Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. …Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć ove veljače 2007. godine. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem... Klatno mijenja ritam : ma-sle-ni-ca, ma-sle.-ni-ca, ma-sle-ni…(www.uhd91.com)

Opet sam tražila tvoj grob među tisućama. Svi su sada okićeni cvijećem sa dopola dogorjelim lampionima. Sjećam se samo u magli one ¨“91 i mjesta gdje su te pokopali, a sada te ne mogu naći. Te kasne jeseni 91. imao si posjekotinu na unutrašnjoj strani dlana, to su ti sašili na kirurgiji u zadarskoj bolnici, a ja sam to svakodnevno previjala. Sedmi dan trebala sam izvaditi šavove.( www.domovinskirat.hr)

Grad jedan i jedna bitka akteri su priče što ga zapis vremena slavi. Treba izbjegavati smione dodatke. Svakako i slikovita nagađanja. Uneseni u priču o smrtnosti ljudskoj.. dočekaše i to jutro.. kao i mnoga prije toga dana. Svijeća je dogorijevala na stolu stacionara.. Okružena ćikovima i dimom...Oko stola stajali su ljudi. Nisu vidjeli lica jedan drugome.. ili barem tek su naslućivali sjene.. S onom ravnodušnošču... samo njima sklonom slušali su glas koji više s blagošću nego onom zapovjednom uvjerljivošću izdavao je zapovjed.Za Boj.Za akciju. Napokon. Siti bdijenja, stadoše po ko zna koji put pregledati svoja oružja. Sklapati ih i rasklapati. Škljocati.S tolikom prirodnošću Kao da oduvjek im pripad. Kao da je sastavni dio njihova tijela. Života njihova.Usna harmonika nekoga od njih rastezala je neku staru otrcanu hrvatsku tričarju..Ono u boj u boj vi junaćka braćo...Valjda zato što je stara-njima prikladna. Nebi li u njima pobudila adrenalin. (www.uhd91.com)

Noćas su vođene oštre borbe na položajima. Četnici su dobili novu pošiljku municije od JNA i sada tuku iz svih cijevi. Pred jutro zatišje. Svi smo umorni i neispavani. Ljudi u rovovima su napeti i nervozni. Pitanje smjene je aktualno. Nakon toliko dugih dana i još dužih noći željni su smjene, barem na dva tri dana. Ništa im ne mogu obećati. 0čekujem jaki napadaj na Topusko i ne mogu nikome dati dopust. U toku dana javljaju se problemi i s opskrbom. Gardisti krive mene i za to i za sve druge nedaće jer sam im tu pod nosom. Na meni iskaljuju gnjev zbog loše opskrbe i nedovoljne brige o nama i ništa ne pomaže što im tumačim da i u drugim jedinicama nije ništa bolje. Pred večer situacija se u našim redovima opasno usijava pa odlučujem krenuti u Zagreb s predsjednikom mjesnog Kriznog štaba kako bih objasnio situaciju u ministarstvima i u Štabu. Krećemo, i spašavamo živote time što smo na kratko zastali kod zadnjeg položaja mojih gardista. Nismo razgovarali niti pet minuta kad je s ceste kojom smo trebali proći započeo napad. Sat i pol odbijamo svi skupa taj napad i onda se vraćamo i krećemo drugim ali ne i sigurnijim putem. Kasno dolazim u Zagreb i nakon dugog vremena opet sam s obitelji. (www.domovinskirat.hr)